Reče mi - jednom sam te nadahnuo mislima o drvu kojeg stavljaš u peć. Ono se djelovanjem vatre pretvara jednim dijelom u pepeo. No, jednim djelom, kroz dim, odlazi u zrak i postaje dio zraka. Što više ide u visinu, to postaje nevidljivo ovom svijetu. Kažem ti – Ja sam taj zrak. Iako znaš da sam tu, da postojim, ne vidiš me. Udišeš me, ali me ne vidiš. Drvo je vaša tjelesnost. Jedan dio vas koji je neophodan na ovom svijetu. No, kad se istroši, taj dio vas poput drveta koje izgarajući se pretvara u pepeo, ono propada i vraća se zemlji i postaje dio nje. No, ono nevidljivo ovom svijetu, izlazi iz vas i vraća se meni. Zemaljsko zemaljskom, moje meni.
Zašto čovjek pada? – upita me.
Šutim.
Nastavi - Jer je čovjek uvijek usredotočen na vanjski svijet. Nikad na sebe. Ti nisi slika koju drugi vide. Niti su drugi slike koje ti vidiš. Sve je to iluzija. Vi ste poput gosta u kazalištu. Gledate predstavu koju odrađuju glumci. Nesvjesni pritom činjenice da ste i vi zapravo glumci. Nije predstava na bini. Ne. Ona je oko vas i vi aktivno sudjelujte u njoj. Sve dok se ne probudite. Zaista, ovaj svijet je poput jednog lucidnog sna. Samo, nikako da to shvatite i probudite se iz njega.
Post je objavljen 10.07.2023. u 22:48 sati.