Već par godina Husby radi vanka po stranom svijetu, Djetešce studira, a ja sam ih ko svjetionik čekala doma. Nije to bilo samo za to što sam ja požvrtvorna ŽMK nego sam bila požvrtvorna vlasnica Pasice (i od tu su nastale one priče da bi prije nju spasila, pa onda ko preživi) koju nisam htjela nikome ostavit na čuvanje i brigu jer kao prvo srce bi joj popucalo od tuge da sam i ja negdje otišla bez nje, a i ona je polako postajala sve sporija i sve više su joj noge klecale, a možda i umišljam kad kažem da sam samo ja znala kako i kada i što s njom.
Cijeli svoj život me podizala i sad je bio red na meni da ja podižem nju. Sunce moje vidričasto.
Uglavnom, došao je red i na mene jer dijete odrasta, život piči svojim tokom, a i mi za njim, muž predaleko, vrijeme je bilo da se djelomično ujedinimo.
Pa ostavljam Split za sobom, ma koliko on meni lijep bio
Inače sam ko kufer, gdje me ostaviš tu zaspem, ipak sam uspjela vidjeti komadiće neba
(tek sad vidim da mi je leća prašnjava, ispravit ću to već)
I slijedeća scena; nizozemski zrak
Stacionirani smo na sjeveru Nizozemske, ali prvo sam htjela obići Amsterdam.
Organi zakona i reda su mi rekli da je Amsterdam premnogoljudan da bi se uopće moglo izbjegavati fotografiranje ljudi u što sam se naknadno i sama uvjerila, ali znam da ovdje ulazim u sivu zonu objava (to ću već drugom turom postava i dokazati)
Zasada, samo prvi susret sa Amsterdamom
Bit će ovo u nastavcima nastavaka
Post je objavljen 04.07.2023. u 13:34 sati.