“Jednom je ova djevojčica igrala školice. Jela sladoled plavo nebo, pila 7up i obožavala milky way čokolade zvijezdice. Igrala playstation i slušala muziku na walkmanu. Gradila kuće na drveću, trčala po šumi, lovila ribu. U kuću je ulazila kad bi mater zvala s prozora. Koljena su joj bila krvava od utakmica i biciklističkih utrka, ali je osmijeh bio od uha do uha.
Slušali smo prve pjesme na cd-ovima i učili se kako ih spržiti. Imali smo fotoaparate kojima smo jednom mogli opaliti sliku pa kako god ispala kada je izradimo. Dane smo provodili na plaži, a večeri u igranju laštika. Svi smo bili skupa i svi jednaki. Nije postojao facebook, ali smo se lajkali. Osmjesima i dušom. Učili smo se poštovati. Prljavi i blatnjavi, ali sretni i ispunjeni. Nismo imali ništa posebno, a imali smo baš sve. Jer smo imali jedni druge, loptu i ulicu. Nebo nad glavom, plažu i ekipu.
Jednom je tako ova djevojčica bila malena. A onda je odrasla. A i drugi su. Nekih i nema više. Neki žive tisućama udaljeni od ulice na kojoj su odrasli. Ali su osmijesi isti kao tada.
A djetinjstvo? Njega nikada neće zaboraviti. Iako nijedne slike na instagramu nemaju od tada. Niti im trebaju. Takve slike žive iznutra. Zauvijek. I takve slike su jedine vrijedne. One koje žive i kada oči zatvoriš.”
N/A preuzeto s neta
Post je objavljen 01.07.2023. u 09:35 sati.