Pregled posta

Početak i kraj

Sve što je lijepo brzo prodje, tako smo se i mi jučer morali vratiti u realu.
Ono što smo vidjeli i doživjeli na našem 16-dnevnom putovanju po Islandu teško je opisati riječima a slike mogu tek djelomično dočarati dio ugodaja.
Trebati će vremena da sve to posortiram i izaberem najzanimljivije.
Tijekom puta bilo mi je posebno zabavno čitati postove na prošlotjednom blogu tjedna, budući se autorica bloga skoro istovremeno nalazila na mjestima koje smo mi u to vrijeme posjećivali i dijelimo (barem ja) veliki dio njenih dojmova o otoku (o ljudima nešto manje).
Kako sam još malo umorna od puta i jutros sam legla samo još na pet minuta i probudila se u pola jedanaest, tako ću danas preskočiti puni teksta i slikovno vam opisati ono o čemu je otokpiwa pisala prošloga tjedna.
Slike možda i nisu baš na istim mjestima, puno je sličnosti, posebno medju vodopadima se nakon 16 dana više bog ne bi snašao, ali evo, to je nekako to...

Nakon cjelodnevnog trčanja po Reykjaviku turističkim busom drugog dana putovanja,



po staroj luci



i okolici,





posjeti pomorskog muzeja,





izložbi kitova,






konzumiranju lokalnih specijaliteta



i raznoraznih show programa za deranje glupih turista do koske







završili smo u Sky Lagooni


namakajući se sa stotinama instagramuša



koje su se uokolo uslikavale.

Slijedio je put oko cijelog otoka, od zapada, sjevernom obalom prema istoku, te smo zadnjih par dana proveli na području glečera i vodopada o kojima ste čitali u prošlotjednom blogu tjedna.
Nakon boravka u Höfnu, koji nam je ostao u lošem sjećanju zbog muževog trovanja hranom (lijepo sam ja govorila: ne žderi jastoga, skup je u pizdu materinu, tko zna kolika mu je prodja i je li frižak - ali neće to slušati), put nas je vodio prema Jökulsarlon glečer laguni



brodom-amfibijom po jezeru, gdje smo mogli uživo vidjeti kako se jedna ledena santa ruši pred nasim očima (impresivno i žalosno u isto vrijeme - postaviti ću video kada pregledam sve snimke sa fotoaparata)











i dalje do Dijamantne plaže, na kojoj smo zaključili da su ljudi odnosno turisti stoka nedojebana nesvjesna prolaznosti onoga što gledaju,





pa im je tako najbitnije poleći se na te jadne komade leda kojih sutra neće biti ili pak zaroniti svoju glavurdinu u neku rupu u ledu i onda to slikati, kao da su njihove tintare nešto bitno.



U blizini se nalazi još jedna laguna, Fjallsarlon, koju nismo podrobnije proučavali, nego je tek poslikati s vrha brda.



Slijedilo je toliko vodopada, da bi sada stvarno morala sliku po sliku usporedjivati sa planom puta, pa ćemo to ostaviti za kasnije. Imena su im slična, pa je teško razlikovati Skogafosss od Svartifossa ili Systrafoss od Seljalandfossa. Pokušati ću ih posortirati slijedećih dana.









Po putu smo naisli i na olupinu aviona na pustopoljini, do koje smo se vozili shuttle-busom koji nam je istresao bubrege.





Na putu do olupine i natrag stalno bus su zaustavljali oni koji su bili preskrti platiti prijevoz a na pola puta su skontali da je do olupine skoro 4 km hoda po nigdjezemlju.





Najžalosnija slika svakako je pogled na dno glečera Solheimasandur, a gdje se najbolje vide posljedice klimatskih promjena jer glečera i leda skoro da više ni nema.





Iako impresivno, nismo se dugo zadržali a obilazak ledene spilje smo preskočili jer nam se nije baš ubijalo tog dana.







I tako, ovo je bila ilustracija prošlotjednog bloga tjedna iz naše perspektive a slijedećih dana ćemo malo pomalo dalje, koliko stignem.











Post je objavljen 27.06.2023. u 15:08 sati.