nije dobro kad ga imaš a još e manje dobro kad ga nemaš. kako god, očito je da stvara razliku među ljudima. e sad se nameče pitanje; da li to stvaranje razlika uzrokuje novac ili ljudska priroda? po mom osobnom sudu sve je uvjerovano ljudskom prirodom, ne novcem, je poznajem ljude koji novaca imaju toliko da im dica u životu ništa ne trebaju tadit, a ipak rade, kao i one koje je jagma za novcem odvela tolik daleko da su se sa ovima prvima posvadi, što opet govori u prilog konstataciji da nije do novca nego do ljudi.
no, malo promislit o sustavu vrojednosti koji se danas mjeri novcem. ostavimo po strani robnu raznjenu nego ajmo gledat, donekle, kada je uspostavljena nekakva univerzalna mjera vrijednosti. sve vuče svoje korijenje u prelasku sa nomadsko, lovačkog i sakupljačkog načina života na ratarstvo. tada je po prvi puta žito, kao osnovni prehrambeni proizvod, kada su svi doprinosili uzgoju žitarica, koje su se poslije žetve dijelile među pripadnicima zajednice. međutim, kako to obično biva, oni koji su to dijelili i raspoređivali uočili su da od žetve do žetve ostaju i nekakvi viškovi pa su u vrijeme starog egipta za sve ostale poslove koji nisu bili vezani za ratarsrvo uspostavili vrijednost takvog rada u vrijednosti dnevnice od jedne unce žita koja iznosi sedamsto i nešto zrna pšenice kojom su se, na dnevnoj bazi, isplaćivali i graditelji piramida, jer nemojmo umišljat da su svi robovi bili majstori klesari.
slijedom razvoja društva netko je u nekom trenutku svoje visprenosti došao na ideju da se unca žita zamijeni uncom zlata, jer opet nemojmo mislit da je u to vrijeme zlato imalo ikakvu vrijednost osim ukrasne pošto nije oksidiralo kao ostali poznati metali, a čemu svjedoče inke i asteci koji mu za razliku od španjplaca nisu pridavali nikakvu važnost. ali avaj, španjolci su veće do tada uncu žita počeli računati uncom zlaza pa je vrijednost zlata porasla a vrijednost žita pala štono bi se danas reklo, devalvirala ili drugim riječima rečeno oni koji su nekad imali kontrolu u resursima žita sada su je pretvorili u zlato. u prilog tome govori i činjenica da se s pojavom novca koji, nije zlatni, njegova vrijednost mjerila u zlatnim rezervama pojedinih kraljevina i carevina.
eee, onda je nastupilo novooo doooba... kada su zemlje proizašle iz tehnološke revucije osamnaestog stolneća rekle, ej, stani malo! mi svonim tehnološkim razvojem doprinosimo više nego tamo neki pitati i kopači zlata, naš tehnološki napredak je vrjedniji od njohovog kopanja! dok su istovremeno pirate pretvorili u bankare. doduše, tribalo in je petsto godina da to shvate jer, prvi bankari na svinetu su bili vitezovi templari koji su putnicima namjernicima u svetu zemlju izdavali potvrdu o položenom zlatu u domicilnoj zemlji iz koje polaze, nešto kao današnji čekovi, koja se mogla u svetoj zemlji naplatit uz proviziju od deset posto, koja je baj d'vej, bila zaračunata prilikom uplate.
dakle, moremo zaključit da je izraz 'glad za novcem' izravno povezan sa stvarnim strahom od gladi i da su nečiji apetiti veći od drugih, čemu svjedoče i slike političara na početku i završetku mandata, odnosno uložena sredstva na teretane i bjuti tretmane onih kojima ga ne fali. s druge pak strane oni koji ne znaju što će s njim uplaćuju podmorska razgledavanja onih koji nisu bili te sreće da ugledaju 'obečanu zemlju', žalosno, da ne može bit žalosnije, a sve radi unce žita :(
Post je objavljen 24.06.2023. u 12:21 sati.