Možemo mi sve, draga moja,
kad nam slome noge,
oslonimo se na ruke
kad nam slome ruke,
oslonimo se na srce
kad nam slome srce,
oslonimo se na dušu
koja u svojoj nesalomivosti
rađa kroz svaku bol
svaki puta sve novo
pa postajemo u inat svima
živuća čuda postojanosti...
I dok obnovljeni snagom neba
gledamo u oči zlosutnima,
oni spuštaju kukavički pogled ka zemlji
vjerujući da ćemo ponovo pasti,
a ne znaju da su sami sebe
gađali strijelama otrovnim,
dok smo mi jecali
u grču i hropcu konačnosti
koja to zapravo nije bila,
nego tek novi početak života...