Sjedeći jedno pored drugog, u tišini, nije bilo potrebno da išta pričamo. Promatrao sam ga i on se samo smješkao. Da, to je to. Njegov smijeh je mijenjao mene. To je bila njegova pouka. Smijehom. Da. Kad bi se više smijali na ovom svijetu, svijetu bismo dali neprocjenjivi dar. Dali bismo mu izlječenje. A samim time izliječili bi same sebe. Njegov smijeh koji mi je darivao, to je bila njegova ljubav, njegova pozitivna energija. To nam užasno nedostaje. To je, valjda, najgori zaborav kojeg imamo kad uđemo u ovaj svijet. Lišiti sebe smješka, pozitivne energije i ljubavi Svjetla.
Post je objavljen 06.06.2023. u 00:08 sati.