Za mržnju ne treba nijedan razlog, za ljubav je potrebno njih sto, reče netko davno....
Ispada da je ljubav tako dosadna, a mržnja uzbudljiv osjećaj.
Blizu smo, a tako daleko. Puno međusobnih očekivanja, puno razočarenja.
Bolje je mrziti nego pravo vidjeti. Bolje reći nekome nešto neshvatljivo, nego razumijeti.
Sarkazam, cinizam, podcjenjivanje.
Tko je tko i gdje... Ono kakav kao slučajno se previdi.
I onda se na kraju čudimo. Jer se ne trudimo....
Imaju li onda pravo kada kažu da je bolje jedan nego hrpa oko tebe?
Ili pak ono da je bolje sam nego u lošem društvu? Nekad u najboljoj opciji...