Kada mi je ono postalo blaženo djetinje svejedno
I to što si me sanjao i to što si mi to rekao
Točno u haljini kakvu sam zbilja imala taj dan
Kako te lepršavo ljubim
A nisi me vidio godinama
I kako sam se postupno prestajala ježiti na tvoj glas
Milujući u njemu zatočenu grlicu
Komad kolača, škakljivu trešnjinu košticu .
Jer ja nikada nisam bila umorna
Ni za život, ni za san, ni za ljubav
I nikada nisam ravnodušno letjela
I u gomili beskorisna korova
uvijek sam znala
Pronaći gavez, kiselicu, djetelinu i mak.
Pitam se
Kada smo to točno postali umorni za ljubav
Za želju, za bljesak prepoznavanja
Kada smo to točno, i u kojem trenutku
uvukli krila
Da se ni zadnjim percima ne taknemo
Nego žmireći, stisnutih pesnica
U grču
Čekamo poznatije predjele