Koliko samo ima stihova u kojima
pjesnici preklinju boga, kunu sudbinu,
tražeći krivce za pad u ponor nesreće;
ili, proklinju tvorca, optužujući sile koje
ih zaustaviše na putu prema spokoju.
Ja krivim zemlju slavonsku što me nije
više privukla na svoje majčinske grudi,
zaštitila od nepogoda, što je dopustila
da uludo trošim vrijeme na umjetna svjetla
dok sunce obasjava šume, polja i vrelim
dlanovima zagrijava njeno mirisno tijelo.
Krivim zemlju plemenitu što nije žarkim
bojama pokrivala moja otkrivena leđa,
što nisam jeo hranu od zanosa i minulog.
Ali, nije kasno za ljubav, zemljo slavonska.
Post je objavljen 25.05.2023. u 18:15 sati.