Marketing
I JEDNE I DRUGE
OVO JE MAMA ŠČ
Tekst pjesme "Mama ŠČ!"]
[Strofa 1]
Mama kupila traktora, šč
Mama kupila traktora, šč
Mama kupila traktora
Trajna-nina, armagedon, nona, šč
Mama kupila traktora, šč
Mama kupila traktora, šč
Mama kupila traktora
Trajna-nina, armagedon, nona
Traktora
[Strofa 2]
Mama ljubila morona, šč
Mama ljubila morona, šč
Mama ljubila morona
Trajna-nina, armagedon, nona
[Pred-Refren]
A, b, c, č, ć, d, dž, đ (A, b, c, č, ć, d, dž, đ)
E, f, g, h, i, j, k, l, lj, m, n, nj (A, b, c, č, ć, d, dž, đ, oprez, oprez)
O, p, r, s, š, t, u, v, z, ž (V, d, z, v, d, z)
Mama, mama, mama, ja se idem igrat'
Mama, idem u rat
[Refren]
Onaj mali psihopat (R-r-rat, rat)
Mali, podli psihopat (R-r-rat, rat)
Krokodilski psihopat (R-r-rat, rat)
Mama, idem u rat
[Post-refren]
Traktora
[Strofa 3]
Mama ljubila morona, šč
Mama ljubila morona, šč
Mama ljubila morona
Trajna-nina, armagedon, nona
[Refren]
Onaj mali psihopat (Mama, idemo u rat)
Mali, podli psihopat (Rat, rat)
Krokodilski psihopat (Mama, idemo u rat)
Mama, idem u rat
Onaj mali psihopat (Mama, idemo u rat)
Mali, podli psihopat (Rat, rat)
Krokodilski psihopat (Mama, idemo u rat)
Mama, idem u rat
Mama, mama, mama
Onaj mali psihopat (Mama, idemo u rat)
Mali, podli psihopat (Rat, rat)
Krokodilski psihopat (Mama, idemo u rat)
Mama, idem u rat
[Završetak]
Šč!
A OVO JE SAMO MI SE SPAVA
Samo mi se spava
Song by Luke Black
Baby, watch the world on fire
It is all a game to me
I don't wanna choose my fighter
Who's taking control of me?
Halo?
Samo mi se spava
I just wanna sleep forever (s-spavam)
I like it better when I dream
Želim zauvek da spavam (s-spavam)
Dok svet gori
I just wanna close my eyes (s-spavam)
And just get it over with
Želim zauvek da spavam (s-spavam)
Dok svet gori
Noć je, beskonačni sati
Na ramenu đavoli
Želim samo večno spati
Tako da ih pobedim
Halo?
Game over
I just wanna sleep forever (s-spavam)
I like it better when I dream
Želim zauvek da spavam (s-spavam)
Dok svet gori
I just wanna close my eyes
And just get it over with
Želim zauvek da spavam (s-spavam)
Dok svet gori
This comes to an end now
War, glad je
Bez nade
Savest spava (s-spava)
Dok svet gori
Gori, kraj je
Mrak traje
Razum spava (s-spava)
Dok svet gori
A OVO JE POEMA AUTORA KOJEGA DECENIJAMA DRŽE PO LUDNICAMA KAO UMOBOLNIKA
JAKARINA KOSA
1.
u snu sanjam
brodove od papira
jarbola snažnih
od stare vjere sazdatih
debla našeg bora
smrča za daleke potrage
istina je
ja tebi vjerujem
malena ili velika
protega je
od vremena
od pamćenja
rečenica nijema
bez imenica
bez pridjeva
da li znaš ti
moji dnevi
moji sni
papirnati su zmajevi
sve je od papira bijela
da je život tako čist
kao tvoja priča neizreciva
da mogu kazati
kako postade sunce
ljubav
ptica
ti tiho skonča od vjetra
kao lahor u granama
našeg crnog bora
mir postade
melem mojim ranama
2
prođe tako neko vrijeme
da nema spomena na tebe
kada usne moje nijeme
gore od pomisli teške
da moje djelo čisto ni bijaše
u trudu epoha
u povijesnici krvavoj od ljudskijeh muka
što je sreća čovječja
ljubav među nama
grijeh pod božjim krovom
ta nije valjda da je sreća
umiranje u trajanju bezvremenom
pogača bez soli i strasti
zločin sa jednom sudbom
strah od čovječje propasti
prođe tako neko vrijeme
da nema spomena na tebe
i javi mi se onda sjećanje na grijehe
na naše suze i na naš smijeh
sjećanje je onda kao kazna
lanci kojima je okovana moja mašta
u tišini svetoj ja posve sam
tvoje čelo poljubcima cjelivam
luče moje u noći hladnoj tiho zazivam
3.
htio bih ti reći
da sam umoran od tišine
godinama je moje tijelo
na postelji mekoj od miline
moj je um nijemi svjedok
vremena ugaslog od istine čiste
oči se moje žare od dokučene visine
postelja je meka
krv je moja iz utrobe potekla
da je svijetu konac moga žića
da u tišini otpočinem
zaboravom okončam muke svoga bića
htio sam ti reći
da sam umoran od tišine
uzduh je zagušljiv jedini trag
da je život okrepan nekada
bio stvarnost čovjeka naga od sna
a sada pokrovom od tišine gluhe
brojim vrijeme
u vječnosti bez mjere
do mojih je zjena
dospjela tišina nijema
i sva su moja osjetila
prenadražena od mira duboka
stoji vrijeme kao mrena oka
ne vidim više iskon svega života
nego u dubini noći
dahom svojim kozmos krojim
i sve stoji
kreću se samo moji neproživljeni snovi
4.
toliko sam razmišljao
o zvijezdama u noći
o mome usudu
životu u besprijekornoj čistoći
o ljubavi sputanoj od paukovih niti
leptirici koja drhti
od zločestoga pauka
na rubu šume u dubu staroga medunca
da je ljubav tako okovana
da su paukove niti kao gvožđa oko moga zgloba
bila bi ljubav nesloboda
sužanjstvo u samici tamnoj
gdje su riječi ljudske kao rijetko zlato
velim
bila bi ljubav sva satkana od zla
sloboda crna od gorčina
al je ljubav soko u gorama crnim od visina
sljep sam od pogleda visokim od dubina
toliko sam razmišljao
o svojoj sljepoći
vidu što oduzet mi je iz očijih duplji
rukom krvnika do pasa sasvim znojna
i moje oči krvave od kame
skončaše na vratu krvnika kao drago kamenje
vidu mome došao je kraj
slobodu sam mogao ćutjeti samo kao gusti mrak
postadoh sužanj u tamnici bez suza
trajanje posta blažena samoća
u mraku samice kušao sam svoje biće
godinama vrijeme posta moja kora kruha
trenutak u sukcesiji bitka
život moj bijaše sastavljen od pustijeh sjena
složevina od patnje i muka
da nije leptirice koja drhti
od pauka
na rubu šume u dubu staroga medunca
5.
htio bih ti reći
da nema kraja ovoj samoći
prekomjernoj mojoj boli
da dušu svoju odbacih bez dubokih riječi
htio bih ti još preko toga reći
da noću usnuh
zdenac vode sa tvojih ruku
utvare strašne ne dadoše mi san
i dijete ojađeno uz plač
zorom moje tijelo okupato znojem
drhti kao vlati trave uzgibane povjetarcem
što hoćeš znati
da volim
djevojke što noć im je jedina druga
njihova jedina istinska ljubav
njihov jedini dah
da noć je kao blagoslovljen dan
ti moj prijatelju
ti malčik moj sa Istoka
ti moj mali si geroj
krepka snago
željo moja neprežaljena
srce moje neljubljeno
sunce moje neogrijano
nebesa ova svjedoci su teški
sudbe čovječje
neizmjerne ljudske bijede
i nježnu dušu moju
zaboli tijek povijesne mijene
tiha je večer
kazah drugu
život je kao put kratak
kamenjar uz čičak dosadan
svijeća na oltaru
koja dogori za dana
i nada
tihe tišine bezvremene
a miris tvoj
kandilo cijelog mojeg svijeta
zvijezda što u noći polagano gasne
6
današnji moj dan
čini mi se kao da je vječnost
i ja kao da sam sva vremena ujedno
i prije svih vremena kao da postojim samo ja
i nikada nije postojalo neko vrijeme
kada nije bilo vremena
mrtvo Risovo polje na kojem čamim
i gledam visoko prema surovoj strani
da moje vrijeme utisne kao pečat
u dušu moju ranjenu i jadnu
goleme kužne biljege sramne
grčam i posrčem u blaženoj tami
a angel dobri
vuče me i prema nebu mami
šapatom stidljivim što u krvi mi žari
tako postadoh beskonačna maloća
da je i gubica pseća
od moga tijela veća
pusta maloća spram beskonačnosti svijeta
u prostoru i vremenu sati, dana i godina
odatle slijedit staše jedna moja
velika briga i nesigurnost cijela
da je domovina ova gradila posmrtna opijela
ljudima odanima posvema
koji kosmosom ljubavlju
kitili su čela
vijencem od svježa cvijeća
da u trenutku vesele spoznaje
od čitavog beskonačnog kosmosa mjera
postane klonuće i pregnuće od bdijenja
u kosmosu mi smo plovili u neizvjesnost
i sve nam je izmicalo u bijegu bez kraja
tako smo iščezavali
kao efemerni
mikrokosmos mali
jer je u moći kosmosa vječnog u tami
drugačiji zakon
i vlast koja bijaše od ljudi postrani
hladno vrijeme i velike zime
vihori i oluje
a hladna je i ravnodušna uzročnost
povezivala ljudske duše
i iščeznu slučaj
nego sve što se događalo
i što je prividno bilo nepovezano
bilo je duboko nužno
i golema stranost vladala je kužno
da je ova silna snaga realiteta sila neka
spram koje stoji jedno realno stanje čovjeka
po analogiji za koju kažemo da je privid
trenutak u tom kosmosu
i jedno proizilaženje iz njega
koje je bilo ništeće proizilaženje
gdje sam u kosmosu posvema izgubljen
osječajući njegove beskonačne moći
i kao da me mišljenje ljudi stvarno
depotenciralo do beskonačne maloće
pa čovjek stade da drži kosmos
kao crni barjak težak i malena čast
koja čovjeka ništi a koji je čovjek sam.
7
milion riječi jeste dovoljno
da istini ne proturječe
da bijasmo nevini
poput rose u proljeću ranom
u odbrani smjeli i krepki
što je mijeh
kano vino slatko
i svaka riječca
kupica bez imena
da iz toga mijeha
ispijem do kraja nektar
života moga
što je tugom iskovan
i svi moji druzi
istom mjerom da mjere
mrzlo Podunavlje
u kojem kamen i mrke stijene
bijahu meko uzglavlje
dok konačno na kraju toga puta
što mnogima živote odluta
a mnogima dadne tople skuta
ona ne padne
na moje rame
jer ona, zapravo, bijaše čitav život moj
ali istini ovoj
hrabrosti krutoj i neznanoj
kojoj pokoj treba dati
kao divljaku
što mu je u glavi mamurluk
od toga vina slatka
i meka uzglavlja
ne shvatih
da svoj toj ludoriji je kraj
8
Rusija
Jeste moja patnja
Ili noć u kojoj se ništa ne sanja
Jer i cijelo vrijeme moga života
Nije drugo do jedna
Neprosanjana noć
Ili mora u kojoj se miješa
Utvara, San i java
Kao kada se burno spava
Pa je java jača od sna
Jeste moja patnja
Da su ljudi bili kao slamka
I niotkuda spasa
Nego samo svjedočanstvo
Da je jedna knjiga napisana
Bez slova koja nedostaju
Iskreni protiv svoje časti
Mrtvi i često i plahi
Da tome nema primjera na svijetu
Niti korjena u prirodi
Niti na bilo kojem mjestu
Koje bi se ljudskim boravištem
Moglo nazvati ili stjecištem
Gdje se Istina sa ljubavlju nosi
I sa vjernošću vezuju ljudi
Kao pruće od slamke
Kao vezica od samoće
Jeste moja patnja
Jer su ljudi nezahvalni
Oholi i bahati
Odbacili cio život moj
Kao što je voda slaba
Da je gutljaj njen poput
Medija gorka
I svaka njena kaplja
Kao suza bistra i mlaka
Zazivam nebo i ovu zemlju
Kao svjedoka
Protiv mojih krvoloka
Da sam ljude dovoljno poučio
Da se bogovi ne rasrde
što je moje žiće
Razbacano po svijetu bijelu
Mada se klanjah bogovima svojim
Da je moje biće
Poput zrcala
Razdrobljeno u sitne komadiće
A narod izazvan
Da jamu kopa duboku
I da je moje žiće
Kao iskra preobilna
Koja treba da ugasne u tmine
Pa je noć blažena
Prekrila moje lice
Jer su jamu meni iskopali
Da okončam u čistoći
Meni su moje oči
Moja svijetlost i moja tama
Jamu iskopanu
Sada prekri božanska mana
A nad njome
Samo zvjezdani svod mračan
9
Svi su sveti , jedno mnoštvo subjekata
Dom vječni mjesto bez kraja
Put koji vodi između pakla i raja
Prema gori tužnih uzdisaja
Put je jedan a kola su mnoga
Isprati me prijatelju dragi
Na perivoj crvenoga oleandra
Kad padnem nisko pod težinom ideala
O sreći i dobroti vascjela roda
Kojem pravica upravi narav duha
Da zadnji put udarim o grubi kamen
I udarac tup probudi misleni znamen
O konačnosti bez velike mjere
Gdje su širine tvoje grudi nježne
O boli bez velike nade
Gdje su patnje crne kao dubine ove jame
O slaboći moga krhkoga tijela
Koje je bilo svjedokom krvavoga opijela
Da je smrt nužna kosila i ranjena i slijepa
Počinak vječni usred neba cijela
Dok konačno zaborav kao pusti vjetar
Prašinom gustom prekri naša imena
I osta samo ljubav i osta sjeta
Na jednu ženu što je pokraj grobišta zaneta
10
Tamo gdje nosih odoru crnju od noći
Da iz grudi mojih iščupanu dušu
Sačuvam kao staklenu perlu
Ja ko zvijer od mržnje nategnute strune
Crni pokrov nemir i vjeru tiho mi sroči
Tamo gdje je mračan vidik težak od suza
Moju dušu bolesnu od muza
Da baci jedan mali trak u noći beskraja
Kako život traje u smislu bez kraja
Sjeta i tuga samo su težina od kamena
Tamo gdje bol zastire moje umorne oči
I gdje tijelo slabo izgubi svu svoju moć
Od ponosa gorda sklonih se ispod neba
I mudrost bude mi utjeha i ljubav nježna
Ja htjedoh samo slobode i nade čar
Tamo gdje bol prerasta do ganuća
Poražen padoh na topla njena skuta
To moj je dom mali
Da i moja mati krhka
Nešto od moje bolesne duše kuša
11
Koja li su to đavolja posla
Taman poso i magija neka
Da je čovjek opreka živome Bogu
Da je čovjek slab, kukavan stvor
Kojim bez kraja i konca vladaju
Moćnici koji mame slatkim riječima
Kao da je dobro i zlo božanskoga tijeka
Pa da o dobru i zlu Bogovi sude
A ne ljudski zakoni povijesti pune
Značajem se čovječjim kite mnogi
Iz značaja čovječjeg izviru njegova djela
A iz dijela njegovijeh svekoliki ljudski jadi
A iz jada događa se da Božja svrha vlada
Taj poredak svijeta naslijedenoga prokletstva
Učini da čovjek strada
Pogledaj ta mlada, ohola i nagla
Kojima je ispod krova žeđ krvi i klanje
Dok nedužni pada kao pusta sjena
U duboke tamne jame
Ili je nedužan ali svjedok drame krvave
Nedužan je – zato ga sami bogovi brane
Dok mnogi kao telad bleje
Postiđeni laži i fantazije
Licemjerjem preostale dane svoje mjere
12
Ne mogu ti reći kolika je noć
Stari dom i miris dunja
Izgubljena duša i moć
Rijeci vremena i gorkoga tijeka
O Bože tijela izmučena vječna
Da ovaj cjelov na tvoj obraz skonča
Ljubav, mržnja, svađa, preljuba
Ljubomora, svaka strast i mana
Dobrota i pravednost ne resi nikoga
Kao da niti sudba pravde ne zna
Mili dom
Tihi spokoj
Carstvo silno na vjeke svagda moguće
Pravednu gradu sja sreća
A na nepravedan se ruši nesreća
To Božje je teško pregnuće
Slavna zvijezda na horizontu sije
Nebo, zemlja, more, zrak
Sav svijet
Božje je sveto znamenje
Tko je gospodar, a tko posljednja bijeda
Tko sve vidi, tko sve može
Tko je dobar, tko je pravedan
Tko štiti pobožna
Tko nagrađuje poštena
Tko kažnjava zlog
Tko je milosrdan koji rado pomaže
Koji reče a ne poreče
Tko je mudar
Da se svaka misao premetne djelom
Koga okružuje blaženstvo
Ko vlada ko zvijezda Danica
Po vječnome redu i zakonu
Tko je sklad
Tko je uzrok
Tko je izvor
Tko sa gađenjem
Ostavlja sjaj okaljanog dvora
I sa veseljem zalazi
čestitoj bijedi pod čađav krov
Luđaka slova gordi su čvor
Htjeti krenuti novim putem
I srušiti hram samozvanih mogućnika
Pogledaj svojih djela strahoviti pomor
Svugdje jad, bijeda i tama
Ne mogu ti reći kolika je noć
Stari dom i miris dunja
Izgubljena duša i moć
Rijeci vremena i gorkoga tijeka
O Bože izmučena tijela vječna
Da ovaj cjelov na tvoj obraz okonča
13
Što je vrijeme nego trenutak vječnosti
U kojem se broje sve naše prolaznosti
Vrijeme sa kojim se niti smrtni bozi
Ne bore
Vrijeme i oči njene snene
Snom su teškim sudbe prekrivene
Teški danci pod još teže koprene
San je bremenite živote okovo
Snovima teškim mi smo uspavani
Teško se diše pod ovom dobrotom
Nikada ne vidjeh oči tako tužne
I ja kažem sada
Sve bih zvijezde sa neba skino
I jednu po jednu u njene zjene svio
Vrijeme
Oče Kronide naš
Ti vladaru nad vladarima prvi
S vremenom se niti smrtni bozi ne bore
Vrijeme
Što je vrijeme nego vječnost mjere
Što zaborav naš kao kudelju prede
14
Odmori se mirno
Na mojim rukama
Kada se probudiš
Pod mojim sferama
Tvoje srce bit će
Slobodno i veličanstveno
Jer nakon noćnoga pijanstva
Od ljubavi pod zvijezdama
Vrijeme je samo trenutak
Kupidova zaborava
Postavit ćeš pitanja
Sebe pitati i cjelivati
Nije li noć
Bila kao duboka jama
Osjećaja bez trajanja
Ili je vrijeme nanijelo
Boli teške
Kao venerine mijene
Ili su boli bile tako duboke
Da je bilo mrijeti
Pod nebom
U patnjama zvjezdanim
I da li je vrijeme vječnost
I da li teče
Da li je samo trajanje
Ono vječno i pokretno
Nebeske moje sfere
Da li je ono ograničeno
Ili je to vrijeme kretanja
Po šumskome putu
Duž cvijetnih livada
I da li je kretanje sunca
I zvijezda
Ili je to kretanje trajanja
Koje je vječnost
Našega maštanja
Ili je vrijeme
Satkano od boli krvavijeh rana
Beskonačnih naraštaja
Kao vijenac tratinčica
U kosi ljubavnica
Da je svaki cvijet
Epoha i historijski tijek
U krugu svih krugova
Slobode bez privida
U zalutalosti čovjeka
Od istine bitka
Ili je pak vrijeme
Istina koja se skriva
Kao žena bez cjelova
Kojoj je lice čisto od bistre vode sa
Planinskoga potoka
15
Diši sa mnom, možda
Udahneš mijene
Povijesnice nijeme
Da je mržnja okovala
Biti i privide
Živa voda odnijela istine
Nebo su nam razdvojili
Živote slomili
Tihe duše zatomili
Bijele kao breze
Blijede kao nemoguće
želje žena sa ceste
u potrazi za srećom
napuštene a misli i
tuge im druzi pusti
slatka je ljubav
takva je slatka je
mudra je Sapfo
hrabra je Valentina
sa jednom ženom
sve bih riješio
da nije tuge puste
vremenom okovane druge
ludošću načete duše
koja je u vremenu
prepoznala vladara
koji zvijezdama i nebom vlada
snom smjelim
za tren ludi
da u vječnosti vidi
čitavu
neponovljivu sadašnjost
16
tko se boji naprasita i bezdušna silnika
što ljudski rod hoće da zatre
koga služi divlja i kruta sila
koji se možda boji jedino svoje sudbine
jer ne zna što ona krije u svome krilu
tko je taj koji ne mari za prijateljstvo
tko je taj koji nije zahvalan
tko je taj koji je Kolumba pribio na jarbol
jer je ljudima pokazao novi svijet
od glupaka stvorio umne pregaoce
ulio im nadu i njome ugušio strah od smrti
probudio volju za rad i veselje u životu
tko je taj koji za osvetom samo žudi
a ne misli što je stvarna volja ljudi
tko je taj koji je ubio Boga samoga
jer je ljubio čovjeka
i kojem ljubav bijaše jedina krivnja
koji je grozni prkos vlasti
zalio zrakama dobrote
koji i dalje živi u nama
nedužan trpio silnika gnjev
o Bože daj mi snage
da izdržim buduće dane
jer sam pribijen na jarbol nedužan
17
ja sam čist kao kap
djetinja
kao anđel sa nebesa
bijelih teških krila
nad ponorom bezdanim
teškim od suza
da li sam čist
da li me bol ljudska
i duboka tama
zanese u jastvu
i srce moje
prinese kao žrtvu
na kamenu zdrobljenu
od prejake smrti
na mrkom kamenjaru
ja sam čist kao
tračak sunca
što kroz grud mi bije
kao veliko sunce
u proljetnom danu
da otpočinem mirno
u jastvu besmrtnome
a tiho živovanje
i nada u buduće dane
da upravi mi miso
prema istini
koja je sav moj smiso
istina što upravi
sav život
i sav ljudski dah
u koji sam gledo
znajući da velebnijeg
božijeg zdanja
nisam sanjo
samog sebe kao ranu
duboku cjelivo
miru spokojnome
krila velika dao
da ne padne od pobjede
u ljudsko beznađe
zanese me hvalospjev
vječne ljubavi
i omeđim tu tajnu
kopljima zlatnim
i kerubinima jakim
i ne sruših svijet
ništa se ne sruši u nj
ništa se ne sruši u me
nego nađoh
majušno plodno sjeme
nađoh prijatelju tebe
18
evo ,Bože, na koljena ti padam
ja ,svjedok tvoje beskonačne dobrote
ja,slijep od tvoje beskonačne ljepote
čitav svijet u jedan glas zbori
da te nitko od nas nije zaboravio
nitko od nas nije zaboravio gospodina
Boga svoga
i nitko ne pođe za bogovima drugim
i nitko od nas neće propasti
kao narod kojeg Gospod zatire ispred nas
Bože da li ćeš primiti nas strance
ako te budemo služili
ako te budemo ljubili
da li ćeš nas odvesti na svetu goru
svoju goru proviđenja
da li ćeš primiti naše žrtve paljenice
kako bi se moja kuća mogla zvati
kuća molitve za sve narode
Bože moj otkupitelju od davnine
koji ne gleda na osobu
i koji se ne da ničim podmititi
evo,Bože, na koljena ti padam
i pred tvojom klanjam se ljepotom
podari mi smisao za dobrotom
bijaše dana kada bijah sit mnoštva
skrivajući sramotu naroda svoga
bijah zarobljenik bez ikakve nade
i bijah bijeda za borova raspela
premda je proturječje
biti nesretan i biti trajan
ali jos uvijek postojim
unatoč svojoj bijedi
ja prah praha
da li ćeš mi obećati da ćeš ljude
ponovno sabrati
ako ih se rasprši na kraj svijeta
jer bijah vjeran istini tvojoj
ljepoti tvojoj
kako bi iz ropstva izaći mogo
ali je ostalo uništenje
bez obećane obnove,
bez svetaca
bez kraljeva
bez utjehe
bez nade
jer je tvoje žezlo ljudima oduzeto
očito je da sam stvoren na ovaj svijet
da poslužim kao svjedok
a ti kao vrhovni sudac
ali ne kazni nas kaznama preteškim za nas
oprosti nam grijehe naše
oprosti nam duge naše
slavno životno blagovanje
život sam
evo na koljena ti padam
svjedok tvoje beskonačne dobrote
Bože moj....
19
neka mi Bog ne računa moje grijehe
jer su oni strahoviti
i kod najmanjih mojih grešaka
čovjek nije dostojan Boga
niti je Boga dostojno da se
sjedini sa bijednim čovjekom
pa ipak nije Boga nedostojno
da čovjeka izvuće iz njegove bijede
ako kažemo da je čovjek previše malen
previše sitan
da bi zavrijedio da ga Bog izvuče iz bijede
onda bismo očigledno morali biti vrlo veliki
da o tome ispravno sudimo
o Boze dužniće naš
dužniće po svojim obećanjima
obećao si molitvama pravdu
obećao si nam spas
jer spas nije u našoj moći
zato molimo za njega
o Bože dužniće naš
jer se pravednik uzda u tebe
i jer se nada
u protivnom pravednik se ne smije
uzdati u tebe
i ne smije se nadati
već se sam mora potruditi da
postigne ono sto želi
tko bi mi onda računao moje grijehe
jer su oni strahoviti
i kod najmanjih mojih grešaka
i kakve bi mi kazne bile
o Bože, svetosti moja.
čovjek ne može podnijeti teret odgovornosti!
20
Ići mi je tamo
Gdje mi je srce
Ne bi li ugledao
Male vile u noći
Kao nebeske lampe
Bijele u samoći
Ići mi je tamo
Gdje mi je srce
Da bi dotakao zvijezde
Svijetle kao luči
I u dubini grudi
Otkrio skrivene sjete
Spomen tvojoj duši
I na kraju toga puta
Umoran I tužan
Ja ću stati skrhan
Istinom oštrom kao kosa
Što je žnjela
Duše nježne kao rosa
I iz moga meka srca
Poteči će čista vrela krvca
21
Tugo, tugo
Moja jedina drugo
Gdje su moje vidarice
Gdje su moje noćarice
Da rane vidaju
Da noću skitaju
Da moju dušu diraju
Da polete prema kraju
Na bijelim teškim krilima
Pa da zavijore zastave
Kao plave kose anđela
Tugo tugo
Moja jedina drugo
Gdje su moje sanjarice
Da moje snove snivaju
O nježnoj ljubavi
Da žudnju pobude
Bez straha od boli
Da je ljubavi odveć
Nego da ljubav
Kao bljesak munje
Otkrije žudnju
Zbog riječi Božje
Tugo, tugo
Moja jedina drugo
Gdje su moje vodarice
Sa krčazima punim vode
Pa da ispijem gutljaj
Iz ta vrča hladna
I da vile bijele u noći
Kao luče nebeske
Što žarom ljubavi svijetle
Isprate me
Uz suze nijeme
Na duge pute
U blaženoj samoći
22
slobodan igrom sudbine moćne
a samo prije vremena kratka
mi smo umirali tiho u noći
i molili Boga svesilna i blaga
mudra i nespoznatljiva
da nam muke brzo okonča
i da nam iz grudi naših i bolnih stegna
oduzme dah naša života
brzo i sa riječi bez ikakvih nada
i mi smo umirali tiho u noći
bez imena spokojni u beskonačnoj samoći
i nije me bilo sram rana svojih
zbog kojih patih duboko i bez suze
dok se slobodom ti igraš
kao dijete pijeskom i vodom
i jedno zrnce toga pijeska
bijaše rana duboka i upaljena
među svim našim ranama bolnim
da gorki san i tvoja jadikovka
bijaše taman put do sreće
o kojoj si maštala kao malo dijete
koje se sa slobodom igra
kao da je grud majčina topla
vjerujući da je naš Grad pust
i kao granitna stijena čvrst
a mi smo umirali tiho u samoći
i gledali u vizije ezana
na vrhovima bosanskih munara
i pogled što nisko pade
i vidjeh stvarno vile bijele u noći
i kao da slabašna sunašca
osvijetle umorna lica naša
i vidjeh bolna tijela naga
kako se u bolu grče
i posljednji trenutak svijesti bistre
otvori im široke nebeske pute
slobodan igrom sudbine moćne
kao ptica kojoj planinske visine
jesu domovina na krilima lijepe djevke
da su medna usta njena
spokoj ratnika
i ja padoh na grudi njene nježne
i utonuh u beskonacni san
uobičajen i blizak kada sam
na tvojim rukama kao pijeta.
23
Ja vidio sam tamo
Dvorce sazdane od tame
teška vrata od željeza kruta
i kiseli vonj humka svježega
Hladno je bilo pod seljačkim skutima od lanena sukna
Vidjeh djeverušu krupnu palcem preko oroza gruba
I moja duša nemirna uzdrhta
što je tako jasno u svijesti mojoj
Da je vrijeme vjetar što razmeće naše živote
Kao lišće od opale topole
I vidjeh druga
oblak što zakri nebo ledenom sjenom
Tanane lasi crne od zemlje
Oči iskopane iz očijih duplja
što je duši mojoj ovaj dan
Mračan kao raka što zjapi prazna
Tijela će naša ugasti u jami bez daha
I biti će nas mnoštvo bez riječi i nada
što vidim
Vidjeh golubicu ispod oblaka pusta
što je duši mojoj ovaj dan
Kojim slovom da se držim
što je dovoljno jako da svoj život
Opravdam kao svijetlosne luči
Da nije krvnika što je jamu spremo
I od djetinje krvi žedan vino pio
I rekoh sebi izdrži jer će ljudi biti suci
Da sam žedan bio ne krvi
Nego istine teške od jesenje kiše
I ugasih žed od sakupljenih kaplji
Vida nemam ali slobodan dišem
Mome vidu sad sve je tama
Od slobode od krvnikovih jama
24
sanjao sam Blanku
i da je ime njeno
tako besprijekorno svijetlo
kao duše moje sjeta
ljepoto moja
i da je srce moje bolno
od sjene moga stiha
da je ona sva bijela
od čudesnosti zgoda
anđeo usnuo od spokoja
da sam ljubio sasvim nježno
meke usne vruće od nebrojeno želja
usne slatke od crvenoga meda
i probudih se u znoju
sjetu svoju pretvorih u javu okrutnu
da je mladost naša bila crna
od okorenih rana
mladost što je radost brojala
na prste od bistrih, jasnih dana
jer je u proljeću ranom
oštar vonj dubokih jama
jaram gvozden od besmislena beznađa
prekrio lica naša jadna
i pogledam u zrcalo tu prizmu od spektra
oči su moje obnevidjele od privida teška
25
lijepa li si golubice moja
bijela tvoja kosa
grudi kao plodovi mirisna kokosa
anđeo si nemiran od nebesa
toploga srca od plamena čista
tisuće se pokoljenja
klanja pod tvoj oltar
žrtva je mlado janje
što drhti od noža gruba
zublje plamsaju iz ralja
nožem oduzeta je ognjena iskra
krepost u mišičju tjelesnom
nebo je visoko sada
tihi zov
daleko duša pod lipom počiva
srce moje snivaj o ludosti maga
kako je zasvagda sa tobom
kako su noći bez sna
kako je nebo sa zvijezdom
kako visoko leti sivi soko
tih je naš dom
tko je bio taj
što je krikom
zamračio božanski promisao?!
lijepa li si lane među košutama
ja sam prinio žrtve paljenice
na tvoj oltar
a Bog je rekao
''vidim da si povjerovao''
zašto plačeš
zašto si tako krasna
zašto je ljubav
zašto ljubiš ranu od noža gruba
sa Bogom se pomiri
i bit će ti vraćena sreća tvoja luda
26
ja sam te htio danas
nježnu
i bijelu
očiju đenetske hurije
velike kao stakleni filđani
u danu još mamurnom od duboka sna
da je život tako od šećera sladak
pa da hodaš ovim danom kao vila nebeska
koraka tiha
sa pramenom kose bijelim kao ljubavni užitak
ti si moja ljubav koja ostaje
ljubi me
nježno
meko
osjećano
bez misli i primisli
o bitku ljubavnoga bića
htio bih danas biti trijezan
bez oporoga pića
čašu sam stara vina
otrgao noževima oštrim od izmućena žića
ja ću ti kazati koliko te ljubim
i oprosti mi
oprosti mi na toj ljubavi
pitanja su o tome
kao valovi na morskoj hridi
gdje sam ja
gdje je moj život
nas dvoje
val zapljusne hridi visoke
kasnije je bijela pjena od površine
pitanja su tvoja potonula u dubine
zato ljubav moju oprosti
ja ću pronaći svoj put
svoj život
svoj plač
propast među nama
bit će kao naše neprospavane zore
bit će nježna
sva mamurna od ljepote
27
ljubi, ljubi
ljubi kak Sunce
kao vječna luč bez mijene
mijena je samo sudba za ljude smjele
ljubi, ljubi kao zvijezda
duboko sa kraja svemira
pogledaj
vidiš svijetlu točku
sa svoda nebeskih tmina
ljubi
krasno i bez suza
sa toliko nježnosti
sa toliko strasti
i tmine će tvoje
nestati iz tvojih mekih zjena
jer oprostila si mi
ludom
srcem svojim koje je plelo
ljubav duginih boja
ljubi, ljubi
druga svoga kojeg iskaš
i sa mirom neba
klonut ću na tvoja nježna njedra
28
svijetla je zvijezda
nebo osvijetlila
u mome je oku mrena od oblaka
možda te danas ja zanimam
da umrem na tvojim rukama
srce hoće davno obećanje
vjernome pokajanje
zrnce tvoje nježnosti
samilost mi daje
tak jesi nježna
tak jesi svijetla
tak od mokroga neba
to moja ljubav cvjeta
ko plava ljubica
a dah mi težak
ko vijek povijesnoga tijeka
i da ovi teški ljudi
moja prokleta sudba
ogriju se na ognjištu
božjega mira
krasna zvijezda i hladni dažd
čudo je
to sa neba mokroga
suze titana
nada i plač
ko Božji znakovi
plamena bratstva
da sve bilo je sa mjerom dugom
da sam rane svome drugu vido
i brojao njegove dane
glasom tihim
duše puste umirivo
a sada i ti
od ljubavi te svijetle
iskaš za mene vječno vrijeme
spavati spavati
kisne su zime
i odleti moja ljubav
ko golubica bijela
i ostadoh sam
i osta samo tamna sjena
29
u daleku sam stigao zabit Svijeta
pržen Sunca žarom žarkim
u stranu zemlju gdje je pustoš pusta
i nigdje stvora
prikovan za postelju meku
uzglavlje mi knjige teške
porazbacane niže dolje i po podu
jelo su mi slova nebrojene historije pogane
jer sam diku Božju svemoguće vatre sjaj
prinio smrtniku na grijeh
i Istinu svetu učinio da je pamte mnogi
pa sada poštivam volju bogova svojih
da se okanem ljubavi prema čovjeku
a ja ne mogu.
nebesa Božja, što mučite sada
zar nisam naučio poštovati bogove svoje
Suncem razdužen, slijep od Istine svete
što šutite, nebesa Božja,
pred vama nevino djetešce
a cijeli svijet koleba se kao teški legioni neba
u sazrelom žitiju
dok vihori vitlaju prašine oblak u borbi divljoj
gdje mnogi padaju tiho
a mnoge uzdišu milo
u toj vječnoj igri krasote i ženske mekote
sve sam kazao o metežu tom
O svjetlosti sveta ti izvore čitava svemira
O zrače svjetlosni ti izvore svijetla svega
i Sunca sjaj kao sjajna zraka
tvoja djevojčka je dugo plakala
svoje je srce slušala
i obraz je čist kao pijeta
moj angele
nježna ja
grešna ja
puka tvoja ženščina
i jauk njen sijevne kao trzaj prežarke munje
O svijetlosti sveta
munjom osvjetljeno je žensko oko
i suza meka kane na moja ramena
trudni boj sam prošo
od pramaljeća visoko povrh vrha soko
na Kuleževom se brijegu gnijezde
ptice kojoj visine jesu glas djevuške mile
Istinu svetu učinio sam da je pamte mnogi
pa sada poštivam volju bogova svojih
da me prođe ljubav prema čovjeku
a ja ne mogu.
30
daleko je daleko
moja zemlja
ničija zemlja
žedna zemlja
prokleta zemlja
trenutak vječnosti
trag beskonačnosti
disanje ljubavi
ili je tama osvojila
tratine mokre od jutarnje rose
crna crnina žena od prkosa
usud je naš od davnina
daleko je daleko
moja zemlja
daleko je daleko
i sunce
i radost
i nježnost
i munja svijetla
maslačak iz gorskoga gaja
mokro ruho meko
u proljeću cvijetnom
ušao sam u trag
divljega vepra
brstio je sa polja
punog opalog žira
da je sada Mato
sa kabanicom kišnom
i lovačkim šeširom
ili je ta nada
samo sanjana varka
jer je domovina
prokleta od daljina
31
Tihujem tiho u samoći
Plamen misli čelo mi rosi
Dok se sjećanja na bijeli kamen
I srce nježno u mekoti
Lome kao mala tužna zrcala
Što su pod stopala stala
Ići mi je dugo tim putom
Bez kraja
Mogao bih zavoljeti novi kamen
Ili mi je usnuti sjećajući se raja
Na uska smeđa vrata
Pandivjernu, bambus i uteg od olova
Svi ti ljudi davni
Svi ti ljudi stari
Slika su moga bivstva
I svih mojih neproživljenih stvari
Kao u slomljenome zrcalu kako rekoh
Gdje je pričin kao bivstvo neko
A sjećanje samo trenutak slavni
Na ribara I mačku
U popodnevu što je tihu sjetu
Preobrazio u radost djetinju
Duž ulica davnih gdje je igra
Jedina stvarnost beskraja
Mogao bih zavoljeti ovaj novi kamen
Kao ženu nagu I dobrostivu
Koja na mekim grudima ima veliki mudrosti znamen
I poteći kao bistra hladna voda
Što žubori pokraj novog doma
Da nije visokoga neba
U kojem se moj život ogleda
Kao slamka salomljena od pamćenja
I pod dubinom potpuna klonuća
Grcat pod teškim kamenom istina
Koliko ima boli pod ovim vedrinama
32
ja ću tako skončat
na kamenu crnom od jada
teškom rukom zgrabit ću sudbu nužnu
duša moja oprostit će se od zemaljskih dana
zbog rana od gnoja bolna
stati će vrijeme života gorka
neće mi pomoći ni bogovi sa oblaka
niti Posejdoni iz morskih vala
u grudi mojoj zastat će dihanje
i ja ću konačno doći do spoznaje
da je Sunce oko mene
stvorilo pomrčinu gustu kao tama
u mojoj zjeni iskra se njegova ugasla
pa se svjetlost treska
pa se bljeska
pa je svijet kao nepokretna ledena sjena
igra privida bez ikakvoga reda
paralelni svijet nepreglednoga kozmosa
gdje je moj život
bio smiso što se neprestance kuša
a moja duša nijema
pomrčina od beskonačno zlaćanih mijena
33
Jednoga dana bit češ slobodna
Jednoga dana sve će biti dobro
I ti češ ponovo pisati ono što želiš
Ti ćeš ponovo biti među nama
Kao graditelj novih zdanja
Jednoga dana ti češ ponovno stati pred vrata
Svoga stana dok se Muki bude motao oko tvojih
Nogu
I onda češ pozdraviti susjeda
Koji te više neće gledati kao neprijatelja
Jednoga dana ti češ ponovo mirno spavati
I neće više biti tako prazno u tvojoj postelji
Nego će sve biti od ljubičastih sanja
Jednoga dana tvoja istina će biti nas orijentir
Pomoću kojeg ćemo odrediti kurs mira
Jednoga dana taj će orijentir
Biti naš čisti obraz
I ti češ ponovo biti slobodna
I sve će biti dobro
I sve će nebeske noćne zvijezde
Biti broj kojim ljubav mjerimo
A onda češ otići na sjever
Gdje hladni vihor neće biti zapreka tvojoj sreći
I u hladnim zimama ti češ nači druga
Koji će biti tvoja sjajna duga
Sva svjetlost visokoga neba
Toplo srce i nada
Kao jedan ornament na licu besmrtnoga Boga
Jednoga dana ti češ ponovo biti slobodna
Zato se nadaj!
Post je objavljen 14.05.2023. u 22:30 sati.