Mogao bih spavati danima
crtam u bojama štap spasa.
Treba mi netko da pričamo
o rupama puklih čarapa
da se smijemo svojim greškama
i grlimo ih.Da budemo djeca od plastelina
izgradimo nesavršeno ali toplo srce.
Slijedim svoje neke otjeram zbog straha,
mnoge što srce nije brže pumpalo krv.
(A ne znam šta su u meni vidjele a
uspješnije su od mene mnogo i znale su kakav sam život vodio
ali nisam glumac i ne znam što bi im pričao bježao sam ).
Meni treba žena djete da me probudi
iz mrtvih da se uprljamo u blatu
i međusobno peremo se.
Zajedno da koračamo kroz svoju školu
rastemo i umremo zajedno.
Meni treba žena djete da
spontano se prljamo,smijemo
na poderanim čarapama koja ima rupa.
Post je objavljen 11.05.2023. u 11:27 sati.