Dobro jutro!
Evo mene opet...
Jutros sam se opet rano probudila, preduhitrivši čak i psa
Skuhala sam kavu, pustila je da se slegne i izašla u vrt.
Tamo su me dočekali mrak i tišina, koje nisam htjela remetiti paljenjem svjetla, nek miruju biljke.
Dok sam popila kavu počelo je već i svitati, a ptičji orkestar je već naveliko počeo pjevati odu novom danu.
Uzela sam jaknu, a na to je isti čas reagirao i pas, skoknuo je, protegnuo se i počeo mahati repom. Izašli smo u polumrak i uputili se prema moru, ja nepočešljana a on bez povodca. Naravno da u to vrijeme nismo nikoga sreli, ali sam vidjela usput da ima još budnih ljudi. Tamo niže, u tristo godina staroj kući radio je televizor, a u novoizgrađenom apartmanu blizu mora plava svjetlost ekrana obasjavala je zidove.
More je mirno, tamno i obasjano mjesečinom šuti. Nema valova, nema sudaranja mora i obale, samo se nježno i tiho dodiruju. U daljini se naziru obrisi otoka, u mraku izgledaju i dalji nego što zapravo jesu. Oseka je, na plaži se nakupilo dosta posidonije koju more uporno slaže na obalu, a koju ljudi uporno čistie da se priredi sunčalište za one koji će se potruditi da dođu baš tu, na ovaj komadić raja. Ili, ako hoćete izvorno: kraja.
Lijepi naziv za obalu koji su smislili još davno, vjerujem, ribari dok su se veslajući, umorni, vraćali s mora, s beskraja...