.
.
zrela jagoda usred rebara
već do usana je
i okus zapamćen njen
cijedi se i grana
kao što posvuda
izranja praskozorje
a ne možeš kušanju
taj prodor
prepuštaš hordama
divljoj krvi
ne daš se sjećanju
novi je dan
svijetla staza pred njim razgolićena
hoće bosu nogu
i čist dlan
a ne smiješ podleći ritualu
koji usnio bi isti san
odbaciš znamenja
nepotrebne riječi trenutaka
kad nisi do sebe svoj
pripitomljen
ugrizeš se do pamćenja
soka što teče
i zapljuskuje hrid
na kojoj se imaš
nakon svih oluja
.
.
6523
Post je objavljen 07.05.2023. u 11:07 sati.