Marketing
Moj Toto...
Od malih nogu obožavam životinje, posebno mačke i pse...
Kad sam imala 11 godina roditelji su mi kupili peseka, malog Ši-cua... Dali smo mu ime Toto!
Kad je došao k nama bio je beba od mjesec i pol, mala razigrana grudica... Bio je bijelo crni, velike smeđe oke i preslatka njuškica...
Brzo se udomaćio i postao je središte svijeta cijele obitelji...
Sestra i ja smo se s njim igrale, ali kako to obično bude, odgovornost i brigu o njemu koje smo obećale preuzeli su mama i tata...
Bio je velika maza, razmazili smo ga i dopuštali mu svašta... 
Postao je član obitelji, gdje god da smo išli, u goste ili negdje on je išao s nama... Bio je velika dobrica, pametan, nikad nikakav nered nije napravio ni štetu... Jedino je mene znao grickati kad su mu zubići rasli... 
Još od kad je bio beba bio je boležljiv, svako malo nešto... Ali sve se to pregrmilo, a on je uvijek postajao sve veseliji...
Obzirom da sam u kolicima na mene je bio posebno osjetljiv... Iako mali bio je veliki zaštitnik... Pratio me u stopu gdje god bih išla...
Kako sam osnovnu školu završila u kućnoj nastavi kad sam krenula u srednju to mu je bila prevelika muka i tuga... Svaki dan je ostajao sam... Ja u školu, roditelji i sestra na posao, a on sam.. 
Godine su prolazile i brzo je prošlo 4 godine mog školovanja...
Napokon je dočekao da njegova Ančika bude s njim doma...
Nakon srednje sam išla na 3 operacije, pa nakon svake na rehabilitaciju u toplice... Opet tuga! 
a kad sam se napokon vratila doma sreći nije bilo kraja, mahanje repićem, skakanje, nosio mi je svoje igračke,.. ma neopisivo!
Jednom je sestra s njim išla u šetnju, nije se primjetilo na prvu ništa.. Nakon nekoliko dana postajalo mu je sve gore, bio je tužan, nije mogao jesti, samo je ležao...
Zabrinuli smo se za njega, pa ga je mama odvela privatnom veterinaru koji je nakon pregleda i pretraga skužio da ga je ugrizao otrovni krpelj...
Odmah mu je dao protuotrov, lijekove i sve potrebno... Sljedećih 10 dana mama i sestra su ga nosile veterinaru na infuziju i dozu potrebnih lijekova... Mama ga je hranila na žličicu jogurtom i miksanom kuhanom piletinom...
Uskoro je ojačao i opet stao na svoje male nožice... Ali posljedice su ostale...
No, on se s tim borio koliko je mogao... Borio se i zbog sebe i zbog nas...
Godine su polako prolazile, stario je sve više, ali i razbolio se jako... Trpio je užasne bolove, počeli su mu otkazivati organi, bubrezi, crijeva, mjehur, sve što je pojeo često je povratio...
Veterinar mu je dijagnosticirao nekoliko tumora... Ostalo mu je još jako malo života... Svi smo se slomili jer smo znali da će naš mali ljubimac uskoro napustiti ovaj svijet...
Odlučili smo ga dati uspavati da bi mu muke olakšali... bilo je to 14.11.2006. godine...
Mama je oko podneva išla na posao i u suzama se oprostila od njega...
Sestra i šogor su došli oko 17:30 h po njega da ga vode kod veterinara na uspavljivanje jer je bilo zakazano u 18 h kod veterinara...
Uzela sam ga na ruke, čvrsto zagrlila i zaplakala... Oprostila sam se od njega i rekla: Mali moj, vidimo se jednog dana opet na drugom svijetu...
Od tada je prošlo 17 godina, a ja još nisam preboljela svog Totu, a znam da ni neću..
https://s.click.aliexpress.com/e/_DdvNaKd
Post je objavljen 07.05.2023. u 17:38 sati.