Sjedim na klupi u svojem gradu.
U polu sjeni.
Kupila sam jagode.
Odnijela sam preporuku za bolovanje na posao.
Naslušala se novih priča o Zavodu.
Nećemo dobiti nove ljude.
Ne možemo ni GO dobiti bez odobrenja njih gore.
Ni zamjene, ni nove ljude kad netko ode u mirovinu.
Računovodstvo je sad direktno pod njima.
Sve više otkaza,
daju se, ne primaju,
novih ljudi ni za lijek.
Doduše sistemtizacija predviđa nova mjesta tamo "gore".
Bijeli štrajk nam ni ne treba,
ljudi će se samo osut,
postepeno otići iz sustava.
Al ništa od toga nije više moja briga.
Tražila sam da me razriješe voditeljske dužnosti,
jer nije u redu da primam novce za nešto što ne radim,
međutim, ne mogu,
jer mi ugovore nemamo,
a nema ni upravnog vijeća koje me imenovalo,
a vjerojatno neće biti ni voditeljske pozicije kad konačno provedu reformu do kraja,
pa će to valjda prestat kad potpišem novi ugovor,
al zapravo nitko ništa ne zna.
Koja farsa.
Imam dugačke nokte,
nakon sto godina,
ne jer ih želim ili puštam,
već njihovo rezanje nije prioritet,
kad prijepodne biram hoću li oprat veš,
usisat ili oprati kosu...
prije nego me smota na kauču.
Jučer sam povratila jabuku.
Al zapravo mi je dobro,
puno bolje nego što sam toga svjesna.
Post je objavljen 05.05.2023. u 12:06 sati.