I tako dok smo se domišljali kako doseći neslućenu popularnost trudnica, što se pokazalo prilično jalovim poslom, došao je prvi svibanj.
To kako te trudnice zraču tom moći plodne žene, to je prestrašno, zato i idu na živce ženama koje nemaju tu moć, nerviraju ih ko ja impotentne pjesnike.
Dakle danas se slavu ta radnička prava, od kojih je jedino veća prevara dan žena sa popratnim ženskim pravima.
Dakle svjedoci smo mi koji imamo normalno pamćenje i kojima partija ništa nije dala, pa ne moramo lagati i koji smo živili u propaloj socijalističkoj vukojebini, da se najviše pričalo o pravima tamo di ih je najmanje bilo.
Prva plaća koju sam dobio, ono radiš Misec dana i dobiješ plaću, bila je dvi tisuće dojč maraka, kao nkv radnik jer nisam još ni srednju završio, ranih osamdesetih u nemačkoj.
Moj pokojni ćaća je ima bez prikovremenih kao všs oko petsto dojč maraka, i naradio se ko konj i otiša u pensiju a da nije nikad dobio dvi tisuće dojč maraka.
Moja prva plaća u propaloj vukojebini je bila četristo dojč maraka, a najveća kao šefa smjene na recepciji tada najboljeg hotela u propaloj vukojebini oko šesto dojč maraka.
Zato se kralo, ametice, svi su krali, kuvari meso i ribu, konobari su prodavali svoje piće i uzimali lovu, sobarice su krale posteljinu, čistačice sredstva za čišćenje, minjale su se marke i uzimala provizija, izdavale sobe i uzimali novci, vozači su krali gorivo, neko je kraj i televizije, jer bi svake godine na inventuri falilo bar pedeset televizija.
A bilo nas je masu, svake godine iznova bi dolazio buljuk sezonaca, i na kraju sezone bi dica članova partije dobijala posao, dok bi mi ostali sezonci, kako je bilo pun kurac članova partije, koji su imali pun kurac dice, bilo nas je priko petsto zaposlenih, pa bi nas osim u špici sezone bilo više nego gostiju.
Od tih ranih osamdesetih prošlo je četrdeset godina, prosječna plaća je oko tisuću eura, što je ekvivalent onih dvi iljade dojč maraka, koje su bile moja prva plaća.
Zato draga djeco ne slušajte demagoge i lažove, nikad nije bilo bolje, vi ne želite imat radničko pravo na četristo dojč maraka plaće, kakvu i danas imaju u socijalističkim vukojebinama.
Vi ne želite voziti raspadnute stojadine, i kupovat televizore na kredit od pet godina, ne želite ni da svi uplaćujete u fond za stanogradnju, pa da adeze izgrađene stanove, dili svojim simpatizerima i članovima.
Najveći borci za radnička prava, su vaše sugrađane potirali iz ove prelijepe zemlje, da ih iskorištavaju u kapitalizmu.
Ono što vi u stvari želite, je da vas neko ovdje iskorištava u kapitalizmu, i da vam da radničko pravo na tri tisuće eura plaće, i dvi tisuće eura mirovine, i svakih pet godina novi Audi.
To bi draga djeco već imali da nije bilo pedeset godina socijalističke vukojebini, jer svi, ali baš svi koji nisu bili podvrgnuti tom koruptivno nepotističkom eksperimentu, su to dobili
Zato ne vjerujte budaletinama, koje pričaju o radničkim pravima, one su ostatak zla od kojeg se teškom mukom eto čistimo kao ovisnici u komunama.
Post je objavljen 01.05.2023. u 06:26 sati.