Moram pisati,
zbog mentalnog zdravlja,
a i da ne zaboravim,
pa kad si poželim treće dijete
da si razmislim još pet puta
prije nego krenem kroz ovo sranje ispočetka.
S prvim mi je bilo muka 4 mjeseca,
al sam povratila svega 3-4 puta.
Ovaj parazit je očito priča za sebe.
Ne volim biti trudna,
ni prvi put mi to nije bila neka fora,
gubitak svojeg tijela,
koje sad služi nekom drugom,
gubitak slobode odlučivanja
kretanja,
vlastite osobnosti.
Al nema drugog načina,
ovo je jedini put koji vodi
do najljepše ljubavne priče svijeta.
Bar za mene.
Nikad ne bih posvajala,
niti imala surogat majku
niti išla na umjetne,
to prepuštam hrabrijim ženama.
Lako je takvo što meni reć,
nisam hodala u njihovim cipelama,
i na tome sam zahvalna.
Čudno je to kako mogu istovremeno biti zahvalna na ovom djetetu,
i psovat mu sve po spisku.
Pregovaramo već tjednima,
pokušavam mu objasniti
ak me sjebe da je sjebalo i samo sebe,
da ovisi o meni,
ak me dokrajči da je to i njegov kraj!
Međutim,
ni mitologija,
ni prijetnje,
ni molbe,
niš ne pomaže.
Moj želudac je boksačka vreća,
trampolin,
njegovo igralište i kaljuža za valjanje.
Jučer je imalo veliku averziju spram banane i čokoladice,
koje ni pod koju cijenu nisu smjele nastaviti put do crijeva.
Al imam novu ideju za seriju apstraktnih slika!
50 nijansi bljuvotine.
I tak,
moji zapisi vjerojatno neko vrijeme neće biti pretjerano zanimljivi,
al kao što rekoh na početku
u pitanju je mentalno zdravlje
i držanje glave iznad vode.
Post je objavljen 27.04.2023. u 08:48 sati.