Nakon dužih stanki teško je počet.
Bijeli zaslon izgleda zastrašujuće,
a očekivanja od samog sebe velika.
Moj mali uspjeh je što dva dana nisam povraćala.
Zapravo ne uspjeh, nego nada,
možda konačno ide na bolje?
Možda konačno neću biti polumrtvi zombi na kauču,
sa utabanom stazom do kupaonice
u kojoj sam već dobrano zaštopala odvod u kadi
jer mi se lakše nagnut nad nju nego nad wc školjku?
Nefunkcionalna,
nesposobna,
prikovana,
sa želudcem koji se izvrće u grozničavom plesu,
kao da je na centrifugi.
Došla sam do tri povraćanja u danu.
Dva je bio prosjek.
Znam svaku jebenu namirnicu kako izgleda kad ide van.
Uključujuči vodu, pjenu i kiselinu.
Udari to na psihu nakon par tjedana.
Malom Šarom sam rekla da mama ima povraćobolest,
bilo je prerano za cijelu istinu,
al djeca su prilagodljiva,
ona koja se za mene lijepila kao čičak,
samo se preorijentirala na tatu,
na "zdravu" polovicu kruga.
Jučer sam joj rekla da u mami raste beba i da će biti velika seka.
Pitala je jedino da li će ići u isti vrtić kao i ona,
a nakon toga je izletila kroz ulazna vrata k ostalim ukućanima,
jer tek kroz razgovore s drugim ljudima možemo se pozicionirati u odnosu na nove informacije.
Putovanje je započeto,
izazovi me neće mimoići,
al nadam se da će biti manji od početnih turbulencija.
Post je objavljen 25.04.2023. u 08:02 sati.