Danas je Bajram, ali to očito revnim čestitarima s bloghaera niko nije javio, pa još nisu u duhu tolerancije uputili čestitke.
Mi smo danas jeli baklave s pistacijama i neke druge arapske kolače, ovi šta su postili ramazanski post su došli sebi i piju kavu i pušu cigare.
Čudno da niko od blogobrižnika nije pokuša spasiti našu braću muslimane od komercijalizacije Bajrama, i pretjerane konzumacije janjetine, uz detaljni pretres Kur'ana u sklopu kojeg bi se utvrdilo da je Muhamed žena.
Sigurno ste primjetili da ja i Sarah be neko vrime nismo razgovarali, nekima od vas je to bilo i neobično drago, a neki su bili i iskreno razočarani jer opet razgovaramo.
Za vrijeme dok nismo razgovarali moji osjećaji prema Sarah be su bili postojani ko trovremenski taft.
Ja naime nisam savršen kao većina vas, niti bezgrešan kao neki vrhunski intelektualci i filozofi čije govno ne smrdi.
Ja sam ovako strastven kakav jesam kad sam griješio, griješio punim plućima baš kao Sarah be, valjda ni ja ni ona ne znamo drugačije.
Razlika je ipak u tome što su se meni greške, ako se uopće nešto kada se u dobroj vjeri daješ bez ostatka uopće može smatrati grijehom, ipak opraštale puno lakše i brže, valjda zato što sam muškarac.
Zato bi ja svojoj prijateljici Sarah be koja je napisala krasnu pjesmu posvećenu meni, od srca zaželio da osjeti spokoj koji donosi ispravan odabir.
Post je objavljen 21.04.2023. u 21:23 sati.