Podsjetila me ova pjesma na jedan dan...pomalo poseban...
Vraćalo se nas četvoro sa izleta sa Samarskih stijena...izlet je bio odličan, vrijeme i društvo...i nekako je to bio trenutak kad se pojavila šansa za taj neki odnos koji...da mogu birati bih ipak preskočila, bio je to netko tko je proletio kroz moj život a nije me se baš previše pozitivno dojmio na kraju...no u tom trenutku se činio kao sve što sam tražila.
I vozili smo se natrag, ja uz njega, a imao je zaista ludo dobar ukus za muziku, to mu moram priznati...i počela je ova pjesma s tog njegovog usb-a...
i taj osjećaj tada...bio je vjerojatno jedan od najboljih u mom životu...
osjećaj krajnje slobode i bezbroja novih mogućnosti...osjećaj da se sve može i to s lakoćom...
svaki puta kad čujem pjesmu vrati se i dio tog osjećaja.
I pitanje, otkud se baš tad stvorio? Možda zbog predivnog izleta, ugodnog dana, svega što smo tada iskusili...vožnje, možda i tog "padanja" na nekoga...pa opet, nije to to. Ne mogu baš dohvatiti što je to točno donjelo taj divan slobodan osjećaj. Kao da sam okrenula neki novi list tada. Možda i jesam. Možda sam samo donjela odluku zaista živjeti punim plućima.
Kako god...kasnije sam bila puno jasnija u onome što želim. I jasno dala do znanja kad me se nije poštovalo. I napokon okrenula leđa onima koji su za to davali naznake.
Da li je moguće da tako neke male stvari i obični dani pokrenu lavinu? Možemo li promijeniti način funkcioniranja samo tako...odlukom? Osjećajem koji nas vodi?
Možda i da. Ili je to sve skupa zbroj malih odluka, iz dana u dan. Trenutka kao što je bio taj, pa trenutka kad sam jasno i glasno rekla što mi se nije svidjelo u cijelom tom kratkom odnosu. I realizacije da osoba preko puta tebe u jednom trenutku otkrije neki svoj zloban izraz lica koji je gotovo uživao u činjenici da te povrijedio. I trenutka kad odlučiš da te to neće više boljeti jer nije zaslužio da na njega tratiš suze. Zbroj odluke da ćeš od tada drugačije.
A onda se godinu, dvije tri kasnije probudiš i shvatiš da si po prvi puta napokon i napravila drugačije. I da ti je to donjelo puno osmjeha i sreće. I sve ovo oko tebe, jedan mali i siguran svijet...pun ljubavi. Da je čovjek kraj tebe zaista ČOVJEK, velikim slovima...odrastao i zreo i sposoban ti dati ono što si priželjkivala. I da imaš opet taj osjećaj slobode, dok čuješ pjesmu...i da je stvaran sad, opipljiv.
Da sanjariš o idejama, o putovanjima, o brdima...o svemu i svačemu što bi moglo biti moguće...i što će biti moguće. I da povremeno ostvarite nešto od toga.
I da život zaista nije loš.
Zbroj je to.
Malih koraka.
Onih kad biraš sebe prije njih.
Kad kreneš svojim putem a ne tuđim.
Kad je teško.
Kad si usamljena tamo.
Kad nemaš podršku.
Onda...kad su odluke teške, koraci nesigurni, kad se boriš sama sa sobom. Tad se kuješ i kališ.
A kasnije tek dođe i trenutak kad je sloboda i sreća i more mogućnosti pred tobom.
Da...daleko sam bolje nego u prošlom postu. Stala sam nekako na noge ponovo, nakon te neke zimske depre. A i vožnja je napokon postala bezbolna. Samo tako, odjednom je kliknulo i nestao je strah.
Post je objavljen 18.04.2023. u 19:21 sati.