Da sam barem prije ostavila post o tome kako ću (doduše pokušati) često pisati. Kada bih krenula nabrajati što se sve dogodilo, ne bi mi bilo kraja. Navršila još jednu godinu života no nisam nimalo mudrija nego prije. Živjela u Budimpešti neko vrijeme, zaručila se i raskinula zaruke (eh, oduvijek sam htjela život iz Seks i grada te sama priča post je za sebe no moram upozoriti sve potencijalne i konzervativne čitaoce da nije nešto lagana priča) tetovirala se još tri puta te vratila se natrag u svoju prirodno smeđu boju, udomila dvije mačke, samu sebe izvukla iz "pretjeranog paženja u prehrani" i mnogo toga.
Oduvijek sam ju mrzila, svoju boju. Dosadna, uobičajena i jednostavna. Mrzim i tu riječ "uobičajena". Cijeli sam život izbjegavala norme i kutije te riječi. Bilo me strah da ću se jednostavno uklopiti u masu.
Život me naravno preduhitrio. Nekad treba stati i pustiti stvari da teku, zar ne? Kosu da raste, kožu da diše, oči da gledaju te noge da besciljno hodaju.
Ne razumijem poantu ove metafore kose. Ipak je samo fensi dlaka na glavi kojoj sam davala preveliku važnost.
Niti vidim poantu ovog posta. Možda sam samo htjela reći da sam tu.
Pa onda, tu sam.
Više priča iduću put.
Post je objavljen 17.04.2023. u 23:26 sati.