Walk a mile in my shoes
Just walk a mile in my shoes
And before you abuse, criticize and accuse
Walk a mile in my shoes
(Elvis Presley)
Eno jedna glumica ispričala kako se u jednom trenutku borila s depresijom i pila antidepresive te još neka pomoćna sredstva…. Samo zato jer se nije znala nositi s pritiskom i očekivanjima drugih da bude „savršena“. Vodi ona zapravo dobar život dostojan 5 Oscara.
Nakon toga obavezno javljanje tzv „hejtera“ (kojih, usput, budimo realni, ima malo previše).
Ok, glumica je, zašto bi ona kao javna osoba uopće imala pravo na lijepe i sladunjave komentare?
Ma nije važno to što je ona glumica nego samo reci da imaš neki problem, u nekoj si vrsti emocionalne krize, možda malo odskačeš od nekih ideala….
Odmah osude.
Posebno ako te ne poznaju, o takvima najlakše. Nema veze što te ne poznaju, ali su čuli.
Nitko ne zna s čime se tko bori. Koja se priča nalazi ispod površine. Tko kakav teret nosi.
Ne znaš se nositi s kritikama. Brineš se što će drugi reći o tebi. To što druge strane „brinu o drugima“ je najmanja briga. Ma koliko bilo zabavno i dovraga smiješno.
Zašto je čovjeku lakše osuđivati nego šutnjom sve promijeniti npr.?