Savršen dan, savršena ljubav, savršena osoba, savršeno društvo, savršena pravila, savršeni odnosi, savršeno.... ma ne znam ni ja što više...
Postoji li uopće to savršenstvo?
Čitaš savjete u časopisima, gledaš okolo ljude koji nastoje dostići ideale društva misleći da su dostigli savršenstvo u toj bezličnoj masi....
Da bi ispali savršeni pred drugima, najčešća metoda je ukazati na nesavršenosti drugoga. Kao da oni nemaju nesavršenosti.... (koje baš oni imaju tamo gdje drugi nemaju)
Sve bi to trebalo izgledati logično, ali kad se zagrebe ispod površine, djeluje zapravo otužno...
U takvom svijetu savršenih, jedino što nesavršeni mogu jest zapitati se zašto uopće žive kad neće dostići savršene jer to zapravo ne žele.... Jedino što si možeš stvoriti kaos u vlastitoj glavi na račun kaosa oko sebe (koji drugi, opet, ne bi tako nazvali).
Kad ne radiš ono što drugi smatraju savršenim, neće valjati. Kad eto baš napraviš ono što su drugi smatrali savršenim, a nisi to napravio (jer nisi tako osjećao), ne valja. Da ne kažem da oni "savršeniji" između, kažnjavaju druge svakako jer ne dostižeš njihovo savršenstvo.
I što ti ostaje? Tvoje "savršenstvo".... Koje je zapravo i test za one izdržljive. Znaš da te vole i kad si nesavršen... Malo ih je, ali ništa nije savršeno. Pa i da ostaneš sam protiv svih...
Savršen si, tko je kriv savršenima što ne vole nesavršene...
Dobrodošli u klub nesavršenih. Pravilo je da pravila nema.