Blogeri vrlo rijetko iznose vlastito mišljenje, najčešće se oduševljeno slažu s napisanim koje nerijetko spada u prenošenje nečijeg tuđeg mišljenja.
Neki prenesu nečije tuđe mišljenje, neki prenesu nekoliko tuđih mišljenja, a neki prenesu cijelu pregršt, tuđih mišljenja.
Ima ona narodna poslovica o seljaku i krompiru, kako ono što gluplji seljak veći krompir.
Kad bi se navedeni poučak primjenio na vrhunske intelektualce, glasio bi valjda što gluplji intelektualac veća pregršt tuđih mišljenja.
A sad ljubavna priča.
Na krovnoj terasi je treštao album Zdravka Čolića Čole, ukoliko se ono što je izlazilo iz Tosce 10 moglo nazvati treštanjem. Album se mislim zvao Ako priđeš bliže, a na terasi su bila prigušena svjetla, ispod ljetnog neba posutog milijunima zvijezda.
Zvala se Lidija, i mirisala je po šamponu od kokosa, Čola je pjevao a ona je svakim korakom bila sve bliže.
Naš junak je znao da očekuje da je poljubi, a njemu je srce udaralo u grlu, nije bio problem u poljupcu, već je poljubio nekoliko cura, ali sad su bili već odrasli imali su trinaest godina i svi su znali da se treba ljubiti s jezikom, ali kako, šta ako joj se ne svidi, šta ako je već ljubio neko ko zna kako se to radi.
Čola je pjevao, Ne može ti vjetar ništa, ako priđeš bliže, lagano je dodirnuo njene usne svojima, pa ih je licnuo jezikom, a ona je prihvatila, ljubili su se i kad je pjesma prestala, činilo mu se da će se onesvijestiti, a onda se iz Tosce 10 začulo da sam, da sam, pekar, koji noću radi
Post je objavljen 05.04.2023. u 20:34 sati.