Ne mogu reći da mi je teren kojim idem potpuno nepoznat, fino udaranje rumenila u obraze dok pričam besmislice jer mnogo brbljam isprovocirana isčekivanjem onoga što se već desilo. A desiće se opet znam. Bar večeras, bar opet, dok ti okrećem leđa, uzimajući si daha i da ne vidiš (bar ne još) utjecaj koji imaš na pulsiranje ispod kože.
Stavljam te na "papir" ovdje jer tako jedino mogu da te nekako oblikujem što si mi, što ćeš mi biti. Ili bar da naslutim.
Tvoji prsti lagano iscrtavaju rubove mojih usana, tvoje oči koje me ne gledaju, a znam da me vide, trudim se da dišem tiho, a imam osjećaj da me čuje cijeli svijet.
Ne znam što ćeš mi biti, ali nekako si mislim, moralo je i to doći, netko tko će i meni stati na kraj.
Meni Savani.
Post je objavljen 02.04.2023. u 20:36 sati.