Bogdanu Bogdanoviću u proletnjem disidentskom Beču
pristupi devojče ljupko.
– Ne znam kako da vam to saopćim, ali mene su moj otac i majka
napravi na Partizanskom groblju u Mostaru - lepojka će
sa smeškom rumenim na licu oblom, belom.
– Ja time vrlo počašćen jesam - odvrati neimar stari
već sasma otvrdnuo, otporan na tela čari.
– To je jedan vrlo arhaičan čin.
I u staroj Grčkoj bi dece što začeta u hramovima jesu - pridoda
češkajući kesu.
Eto, sad je jasno Anđelika, mon chéri, to što te tesah
u katedrali pod skelama u Reimsu
ne beše pusti greh
već životne sile snažan meh
snažan vetar što poljem duva
unutrašnja arhitektura gdje se gura
malo lijevo, malo desno, malo gore, malo dolje
na oltaru dobre volje
s time se složi i pop nastrani što prečesto zastrani
a ćirio je te noći po strani