Danas sam saznala da je moj " drugar" Bora..preminuo. I kolko god ja htjela 91- u spremit u ladice sjećanja.. ne ide!
On je 91- e bio moj vozač' u firmi di sam tad radila. Ja trudna do zuba' s mojim sinom i radila sam do zadnjeg dana! I taj dan' veli meni direktor - hitno treba pravnicu' odi ti i Bora po nju. Granate su već uveliko padale!
I nazovem njeg i objasnim kud trebamo ići' a on - jesi normalna' trudna si..idem sam! A ja - e nećeš' ak sam trudna' nisam bolesna i osim toga ti si Srbin' neće oni gađat svoje! On - se nasmije i veli - Ok' evo me!
I došli mi pred kuću pravnice vrle i zvonimo ko luđaci ' ona pobjegla...kasnije saznali u Novi Sad.
I grune granata..on vrišti - jesam ti reko' da ne trebaš ić' izginut ćeš i i ti i dijete! Ja njemu ' vrlo staloženo i mirno' a dijete se u meni koprca..mahnito..strah?- ajd se smiri..danas nitko neće poginut. Vjeruj meni..vještici' ajmo nazad!
I vozimo se nazad u firmu i ispred nas pizdekne granata! On zaustavi i reče mi - ak izginemo' čast mi je poginut s tobom - " ustaškinjo". Ja ga uhvatim za ruku i reko - danas nema umiranja moj dragi " četniče"' voziiii!
Sreli smo se ' 92'93! Ja bila sa djecom i zagrlili smo se' na sred ulice! I pita me- jel ' pokazujuć na sina' to onaj što je granate preživio. Ja - je' kad je tako dobrog " drugara" imao. Bio je to naš posljednji susret! Život!
Dragi moj Bora' laka ti hrvatska zemlja i pokoj duši tvoj. Volim te!
Post je objavljen 21.03.2023. u 17:05 sati.