Izazivaš mi bol u trbuhu. Povraćanje. Bole me duša i srce i tijelo.
Boli me svaka pomisao na to koliko se igraš sa mnom.
Boli me svaka pomisao na to koliko ti je svejedno. Koliko si ravnodušan. Koliko ti je ovo sve "lako ćemo".
Živciram se.
Ljutim se.
Bijesna sam.
Ljuta sam.
Fališ mi.
Razmišljam o tebi.
Borim se između NEDOSTAJEŠ MI i između PROKLET BIO.
Ali najviše, najviše od svega te ne razumijem.
Ne razumijem te tvoje igre.
Želim da ovo sve završi, a samo dobiva nove epiloge kad god mi bude bolje.
Ne mogu te izbaciti iz glave.
Ne mogu te izbaciit, očigledno, na svoju veliku žalost, iz srca.
A imaš neku novu.
Sigurna sam.
Znam.
Poznam te.
I sada njoj govoriš sve ono što si meni govorio.
Njoj zaželiš dobro jutro.
Njoj zaželiš lijepi dan.
Nju ispituješ što je jela.
Ono najbolnije, nju pitaš o čem je razmišljala i što joj je bilo u glavi danas.
Njoj se raduješ. S njom se ljubiš.
O njoj razmišljaš.
S njom imaš planove.
I jebe ti se.
Jebe ti se za mene.
Ne postojim u tvojim mislima, tvojim primislima, niti u tvojim sjećanjima.
Ja sam jedna gorka uspomena koja te podsjeća na loše. Na greške. Na probleme.
Jedino za tako nešto mogu biti asocijacija.
Sve ono lijepo što nam se dogodilo SE TEBI UOPĆE NIJE DOGODILO.
A u meni i dalje živi.
Življe je nego prije. Kao vatra.
A kod tebe nema ni pepela.
A zašto?
Što sam ti napravila?
Nisam li bila dovoljno uz tebe?
Nisam li te dovoljno podržavala?
Nisam li ti govorila najljepše stvari i nisam li još ljepše i radila?
Bez pitanja, bez sumnje.
Uz potpuno povjerenje. Potpuno.
S nadom da ćeš uspjeti.
Toliko sam vjerovala tebi, toliko sam vjerovala u tebe.
I što si napravio s tim? Što?
Odbacio si sve. Zaboravio. Obrisao. Blokirao. Nestao. Pobjegao.
A ja?
Što da ja sad radim sa svim tim uspomenama?
Što da radim sa svom tom količinom nepravde?
Sa svom tom jebenom prtljagom od koje si se ti maknuo?
Zar ne možemo niti podijeliti tu jebenu prtljagu?
Zar niti tu nema dogovora?
Naravno da nema. Nema niti odgovora, niti dogovora.
I briga, ajme koliko te briga. Koliko te ništa od ovog ne zanima.
Koliko to debelu kožu moraš imati? Koju baš ništa ne može probiti?
Niti jedna naša uspomena, trenutak, lijepa riječ, pogled u budućnost? Niti jedno moje pitanje, niti jedan moj pokušaj? Niti jedna situacija u kojoj sam gubila zadnji dio dostojanstva pokušavajući doći do tebe, do bilokakvog tvog odgovora, biločega?
Zar ti baš ni do čega od toga nije stalo?
Zar te baš toliko jebeno briga za sve?
Kakav si ti to čovjek?
Kakva si ti to osoba?
Tko to radi?
Tko ostavi nekoga bez teksta, tko niti ne pita za nekoga kome je toliku nepravdu nanio?
I onda se još javiš, ni iz čega. Opet s nekim poluobećanjem. I niti to jedno, jedino bijedno obećanje nisi u stanju izvršiti.
Igraš se sa mnom.
S mojim osjećajima.
Zajebavaš me, doista me zajebavaš.
Kako možeš! Kako, KAKO!
Zašto?
Koji gušt dobivaš u tome?
Pa da si planirao, da si ovo htio namjerno, ne bi to izveo tako dobro.
Znaš, najtužnije, najgore po mene, ono čega se najviše sramim, ono što niti ne znam kako ću se nositi s tim, ono što mi je najveća bol i preko čega samoj sebi ne mogu prijeći...je to što si postavio standard.
I što da sada radim?
Kako da si pomognem?
Žao mi je što nisam kao ti; što ne mogu samo sve gumicom obrisati.
Svaka ti čast.
Pobjedio si me, u svakom slučaju, na sve načine.
Pobjedio si me.
Post je objavljen 20.03.2023. u 10:48 sati.