Marketing
Dojmovi (vol.2)
Počela samo ovo pisati dok su dojmovi bili svježi, no dan po dan, tjedan po tjedan, poso, kuća, birtija, mačke...i nisam stigla do danas.
Pa si mislim šta sad da radim, da izbrišem ili ne.
Ali kako danas u pauzama čisćenja stana mogu gledati jedino drugi dio Izbavitelja, engleska verzija i to na svim programima, odlucila sam ipak završiti post.
Prije dosta godina, dok smo još živjeli u Sloveniji, moja firma organizirala je izlet za Graz i Beč.
Turistički vodič koji nas je ta dva dana vodio kroz Austriju pričao nam je tada kako uglavnom vodi ture za Amerikance, koji cijelo vrijeme spavaju, pa je bio oduševljen jednom za promjenu imati mladju i budniju grupu :)
U jednom restoranu u Beču imali smo priliku i sresti stare Amere, kojima je baš (na našu sreću) završavao neki polka show i polako su ih trpali nazad u autobus.
Vodič nam je pričao kako Amerikanci uglavnom putuju tek kada su u penziji, djeca su pozavršavala fakultete za koje su roditelju rmbali i na tri posla, usput otplaćujući kredite i hipoteke za kuće koje pod stare dane prodaju i sele u stanove ili staračke domove. Tako putujući pred sam kraj života cijeli put provedu spavajući u autobusima po Evropi, budeći se tek da naprave po jednu fotografiju na svakom mjestu, kao dokaz da su tu stvarno i bili.
I stvarno, na Grand Canyonu uglavnom smo u hotelu i na izletima sretali penzionere, uglavnom preko 65.
Ono pak što je bilo mladje, služilo je u vojsci, policiji ili nekoj sličnoj službi sa beneficiranim radnim stažom. Vrlo je malo onih koji za radnog vijeka odlaze na putovanja.
Na dva izleta koja smo obavili sa različitim grupama svi osim nas bili su penzići. Dok je nas smetalo da smo prvi dan ostali uskraćeni za posjet selu Navaho Indijanaca (pardon, native Amerikanaca) i istočnom rubu Grand Canyona (vodič je tvrdio da je zatvoren zbog leda - slijedećeg dana ga je drugi izlet demantirao) a pauza za ručak je trajala duže od izleta, Amerima je bilo najvažnije da su se slikali ispred table na kojoj piše Grand Cayion i onda sat i pol žderali neko sranje u lokalnoj kantini (pa nisam zato platila izlet).
U Las Vegasu je nešto drugačije, tamo ima svih uzrasta, boja, nacija i društvenih slojeva.
No tamo se odlazi na par dana, mi smo sa naših 7 dana već bili atrakcija za hotel, taksiste i ostale goste.
Od taksista smo saznali kako je grad vrlo brzo narasao i trenutno ima oko 3 milijuna stanovnika, dok hoteli broje oko pola milijuna soba. Iliti mogu smjestiti oko milijun turista na dan.
Od klasičnih holivudskih kombinacija koje možete očekivati u Vegasu sreli smo tako nekoliko tipičnih muških Hangover društava. Jedna od tih grupa, koji smo sreli u hotelskom liftu, bila je toliko naroljana da se barem polovica drugog jutra ničeg nije sjećala.
Sreli smo i nekoliko mladenki, koje su se uslikavale za instagram sa prijateljicama dok su jadni mladenci polako očajavali.
Dok je Vegas u svijetu najpoznatiji po kocki, manje je poznati da turizam zapravo živi od kongresa koji se tu održavaju. Drugog tjedna našeg boravka održavao se tako kongres konstruktera sa preko 100000 sudionika.
Isto tako grad se prilagodio i obiteljima s djecom i mladima, koji mogu birati kojekakve aktivnosti, od posjeta izložbi tipa Avengers ili Hunger Games, preko bungee jumpinga sa vrha Strat-a do virtualnih dogodovština svih vrste i za sve uzraste.
Nego, ja već sve ove godine pizdim kad je u netflixovom filmu crnac oženjen bjelkinjom, bjelkinja s crncem, frendovi im Azijati, zubar Portorikanac a ginekolog Arap. Ne zato jer bi bila protiv miješanja rasa, nego jednostavno ne vjerujem da je tome stvarno tako i tvrdim da je u biti naučna fantastika. Nije ni ovjde gdje se toliko kunu u toleranciju i suzivot tako u reali a kamoli bi u Americi bilo. Nakon 10 dana Amerike kaže mi da sam imala pravo.
U deset dana u dvije savezne države nismo vidjeli miješani par ili društvo bilo koje vrste, od ljubavne, bračne do prijateljske, osim u kombinaciji Azijat i crnac ili Azijatkinja i bijelac. Crnci i bijelci su toliko separirani, a i jedni i drugi su rasisti samo takvi.
Možda je u nekim drugim dijelovima Amerike drugačije, u Nevadi i Arizoni definitivno nije.
Filmovi su ipak na kraju što se babi htilo, to se babi snilo.
A čitate li djeci bajke o prinčevima i princezama, bolje ih nemojte pustiti danas u blizinu televizora.
Vidjeti u kraljevskoj kociji Klempavog poluštakora kojeg prati matora s licem aligatora moglo bi im izazvati neizbrisive traume za cijeli život.
(nastavlja se jednom kad uspijem uloviti par minuta).
Post je objavljen 06.05.2023. u 12:06 sati.