Veliko D kao diskriminacija nešto je s čim se susreću mnoge osobe s invaliditetom. Svjestan sam vlastitih hendikepa koji su produkt isključivo moždanog. Govor/ kligonski, pokret/ paretični, da ne nabrajam dalje, jer nema kraja. O moj moždani mnogo te ne volem, pravosuđe, uprave, Pandaće i tebe isto naravno B
Vježbao sam puno da sam se doveo do toga da s zdravim i dijelom onih koji to nisu pričam da se obostrano razumijemo, čak i ja sam sebe kao vlasnik vlastitog jezika B. Kad sam sebe ne kužim zaključim Houston we have problem! One opet sam sebe ne razumijem, ali mozak šalje dobar teks, a on ispadne Lio ih as vu, Ne nije to Njemački nego Molio bih Vas kavu, ali putem do jezika pogube se slova. Mozak mi je doslovno brži od jezika, ali sve manje manje i manje...
naprotiv ljudi me sve viš razumiju, oni koji se ponekad par malo potrude, a manje blijedo gledaju . Neki dan mi se umalo pušilo iz ušiju kad osoba koja se doslovno bavi s invalidima zaključi. Ma njega se ništa ne razumije i prenosi to dalje. Zazvoni to jako u ušima, pogotovo što se ljudi koji bi trebali ni ne trude. To je onaj Vanja koji ne zna pričati, ali zašto? Taj magarac pardon ja, imao je dva moždana i izborio se za svaku riječ, pokret, gutanje kapi vodem javno podrigivanje. Ajd reći to je onaj što podrigne, ali onaj što se ništa ne razumije je čista diskriminacija mene koji nemam afaziju, ali osobno to nikad nebi rekao ni za nijeme ljude. Nijemi, šlagirani i svi trebaju trud da se razumiju, ali oni koji presuđuju na temelju površnosti postaju vakumi sakriveni ispod fasade vlastite samodopadnosti . Možda sam u krivu, ali prosuđivati nekog na osnovu negovog/mojih možebitnih deficita pogotovo ako dolazi od "tvojih" je bljak
Post je objavljen 18.03.2023. u 11:54 sati.