Dani hrv. jezika se obilježavaju od 11. do 17. ožujka, u spomen na Deklaraciju o hrvatskom književnom jeziku objavljenu 17. ožujka 1967. u književnom časopisu Telegram.
Budući da bogatstvo hrvatskog jezika čine različiti govori treba ih sačuvati, jer oni osiguravaju životnost, slikovitost izričaja u književnom stvaralaštvu, posebno kad je ono pretočeno u glumu.
Sjetimo se nezaboravnih TV serija Malo misto i Gruntovčani, filma Tko pjeva zlo ne misli...
Istovremeno treba njegovati standardni jezik, koji osigurava uspješnu međusobnu komunikaciju svih koji se njime služe.
Nestandardne riječi i izraze makarskoga kraja počela sam zapisivati 1996. godine, prvenstveno prisjećajući se govora do 1970., zatim po kazivanju rodbine i prijatelja, a ponešto sam našla i u Pomorskom rječniku u izdanju splitskog „Logosa“ iz l984.
U zadnjih 30 do 40 godina puno se riječi izgubilo uslijed dolaska novog stanovništva, a i ranije se govor mijenjao pod utjecajem škole. Osim toga, desetljećima se nametalo shvaćanje da su lokalni govori nepravilni, nehrvatski, pa sam doživjela i da uvaženi profesor hrvatskoga jezika prijeti minusima ako se koji učenik tijekom velikog odmora služi „nepravilnim“ riječima! Po toj logici Hrvati nikad nisu govorili hrvatski.
Naravno, kao što ne možemo ljude prisiljavati da se u svakodnevnom životu služe standardnim jezikom, ne treba ih siliti ni da se služe dijalektizmima i provincijalizmima, ali je dobro da se te pojave zabilježe, jer će se tako sačuvati svjedočanstvo o jezičnom bogatstvu nekoga kraja.
Nadam se da će i ovaj mali rječnik pridonijeti čuvanju tradicije mojega rodnog grada i
zahvaljujem svima koji su mi pomogli u njegovu sastavljanju. To su, u prvome redu, moje sestre Tereza, Maksima, Alenka i Ana te braća Josip i Aleksa.
Posebno ističem rodicu Mariju Srzić pok. Nikole koja je marljivo zapisala najviše starih riječi, kojima su se još prije 30 i više godina služili samo najstariji Makarani.
Velik dio ovog rječnika čine talijanizmi (i vrlo malo turcizama te inih tuđica) prilagođeni pravilima lokalnoga izgovora.
Makarani ne razlikuju glasove „č“ i „ć“, pa ih izgovaraju slično prvom navedenom, te sam u rječniku uvijek pisala „č“.
Glas „h“ se u pravilu ispušta (hajde = ajde) ili u skupu „hv“ pretvara u „f“ u Makarskoj, a u selima u „v“ (hvala = fala, vala). U selima se i inače „f“ pretvara u „v“ ili „p“ (fratar = vratar, pratar).
U lokalnom govoru „lj“ postoji samo u novijim riječima (vanilja), inače se na njegovu mjestu pojavljuje „j“ (ljubav = jubav).
U dugim slogovima vokali „e“ i „o“ izgovaraju se kao dvoglasi „ie“, „uo“ s manje čujnim prvim dijelom, koji se ipak nešto jače čuje kod starijeg stanovništva, još i danas.
Radi jasnoće u takvim sam slučajevima pored riječi pisala „ie“ odnosno „uo“.
U skupovima „mb“ „m“ se nekad doima jasno, a nekada se čuje „nb“ (plomba = pjonba).
Posebnost našeg govora i to je što se u gramatičkim nastavcima umjesto „m“ uvijek
izgovara „n“ (slobodom = slobodon, crvenom = crvenon, radim = radin ), a „n“ se često dodaje i tamo gdje nema glasa „m“ (rukaman, nogaman).
„Št“ se u imenicama pretvara u „šč“ (štap = ščap), gramatički nastavci „-jen“ i „-jati“ postaju „-ven“ i „-vati“ (razbijen = razbiven, razbijati = razbivati). U konjugaciji za nesvršeni oblik „razbijam“ pojavljuje se „razbivan“, a za svršeni oblik „razbijem“,dakle «razbijen». Kod infinitiva koji završavaju na „-uti“ pojavljuje se „it“ (trnuti = trnit ).
U govoru vrlo starih, „fetivih“ građana miješaju se dativ i akuzativ za boravak u nekom mjestu ili kretanje prema njemu (Bijo san u Split. Iđen u Splitu.) Također, umjesto „oni će“ pojavljivao se oblik „oni ču“ i „oni čedu“. Naglašavam da se radi o „fetivim“, odnosno izvornim građanima jer se takve tvorbe nisu pojavljivale na selu niti kod potomaka seljana unatrag dva ili tri naraštaja. Vjerojatno se radi o većem stranom utjecaju u gradu, o čemu svjedoči i veća pojavnost glasa „f“ (kafa u Makarskoj, ali kava u Brelima) i inače puno više talijanizama.
U dvoglasu „io“ čuje se „j“ manje ili više izraženo (nosijo, radijo).
Glagolski pridjev radni muškoga roda nema nastavak „o“ (doša, proša), a kod infinitiva se gubi završno „i“ (doć, proć, nosit).
Na upit bilo kojim glagolom često se čuje odgovor naglašenim oblikom glagola biti, ali je
jednako zastupljen i standardni način odgovora: „Radite li?“ „Jesmo.“ i „Radimo.“ Za treće lice jednine kaže se „Je.“ a ne „Jest.“(Ovo je takodjer naglašeno.)
MASLINA
Kad umren u maslinu ću se pritvotit,
čvornato drvo uz more,
žene i judi poda mnon će se odmorit
dok čekaju vapore.
Kad umren u maslinu ću se pritvorit
i svitlit u luminu,
i dugo u noć ko lanterna ću gorit
uresla u stinu.
U vike duge, ogrtniuta miron,
gledat ću pučinu,
i čekat trubu štra sve će budit širon
ja, pritvorena u maslinu.
Siverić, 2008.
Post je objavljen 14.03.2023. u 14:13 sati.