Marketing
Taxi driver
Jedna od najzanimljivijih sporednih stvari ovdje je vožnja taksijem.
Nema kontinenta s kojeg vozači ne dolaze.
Tako smo se do pozbatog znaka Las Vegasa vozili s Etiopljaninom koji se još sjeća kako su se Tito i Hajle Selasije družili, navodno kod njih još uvijek postoje ulice s Titovim imenom.
Neku večer se vozimo na Cirque du Solei kad kaže vozač odjedanput : otkuda ste vi, ja sam iz Bugarske?!
Pričamo mi tako s njim a pita lik : a šta vi mislite o Makedoncima?
Pa reko kako to mislite?
Kaže on pa jel mislite da postoje, svi su napravili bugarske pasoše jer je Bugarska u EU.
Kažem ja njemu: poznamo par Makedonaca, oni kažu da postoje.
Dobro da nas nije istukao.
I na kraju čekamo sat vremena taksi nakon predstave, udjemo unutra kad ono vozi nas Nikola, prezime na ić.
Opet pitanje otkuda smo.
Kaže muž Hrvatska ali živimo u Njemačkoj.
A ovaj da jel znamo gdje su Selce I Crikvenica, žena tamo ima kuću.
Svijet je jedno najobičnije selo u kojem na bilo kojem njegovom koncu ne možeš biti siguran da te nitko neće razumjeti, pa makar govorio jezikom kojim se služi tek 4 milijuna ljudi.
(američki čobani
)Jučer smo se vozili sa taksistom iz Eritreje i umrli smo od smijeha jer lik doslovno govori engleski kao Princ iz Zamunde.
Bilo nam ga je žao, usred vožnje je pitao smeta li nam da obavi jedan poziv dok nas vozi, jako je važno. Zvao je zdravstveno radi kćeri koja ima nekih dermatoloških problema, vozali su ga ko mladog majmuna od stisnite 1 za ovo, 2 za ono da bi na kraju dobio novi broj koji mora nazvati.
Kad nas pitaju otkuda smo, nekada kažemo da smo iz Njemačke, nekada da smo Hrvati koji tamo žive.
Neki taksisti reafiraju bolje na jedno, tipa rodili su se u Njemačkoj ili tamo imaju rodbinu, drugi na Hrvatsku, tipa čuli su za Luku Modrića.
Čak četvorica dosada su vozili Davora Šukera a ovaj iz Eritreje čak ima i selfie sa njim, što i ne čudi, poznavajući njegovu kockarsku žicu.
Danas nam je predzadnji dan u Vegasu, u četvrtak krećemo na put.
Ponovno me lovi groznica pred put.
Iako smo ovdje spizdili dolara i dolara (ne na kocku, tko ovdje traži zabavu te vrste trebao bi na noć barem 1000 dolara) isplatilo se nakon svih crnjaka zadnjih godina. Na deset dana uspjelo mi je zaboraviti sve ono što me na privatnoj ili globalnoj razini svakodnevno ždere i sad se malo bojim povratka u stvarnost.
Ali što je tu je, treba pakirati kofere.
Apdejt:
Na putu do aerodroma naletili smo na vozača vjerskog fanatika, koji nam je objašnjavao kako je Bog velik i pravedan a sve zlo dolazi od Lucifera i kako su novci nebitni u životu. Skladno tome, ostavili smo mu samo 4 dolara trinkgelda. Razmišljala sam ne platiti mu, kad mu novci nisu bitni i umjesto toga mu reći God bless you!, no nekako mi se činilo da u tom slučaju ne bi bio u stanju obuzdati Lucifera.
Post je objavljen 16.03.2023. u 06:12 sati.