Marketing
Žena kojoj se ne da čekati... žena koja je odgađala... žena, kakogod...
Ne mora sada, biti će... pa baš sada i nije zgodno... ma, može i neki drugi put... i odgađajući tako prođoše dvije godine. Nove karniše stoje zapakirane, a ja se i dalje preniska zezam s previsokim stropom i klimavim lojtricama.
Zapravo, klimavija sam ja, ali lakše mi sebe opravdavati ako optužim njih.
I kako se čini, nije mi problem ni odgađanje iskoristiti kako bih opravdala neke svoje postupke...
I tako... jutros mi se nije dalo više odgađati, ali ni tražiti nečije tuđe ruke, što bi vjerojatno bilo najpametnije, nego sam, opravdavajući se kako mi se ne da više ni toliko čekati... malo sama zavrtjela svrdlo.
Iskopala sam neke dvije, tri stare bušilice, starije nego zid kojeg ću poslije bušiti, pregledala ih i odabrala jednu... probala malo 'na prazno', da vidim mogu li ja to uopće držati, pa kad sam vidjela da mogu onda sam malo izbušila nekakvu dasku, pa jedan drugi zid... pa se na kraju s bušilicom preko ramena zaputila i ka pravom zidu. Provjerila sam nekoliko puta gdje se nalaze električne instalacije, obilježila mjesta za bušenje, i... izbušila ga k'o švicarski sir. Trpanje tipli i vijaka poslije je išlo kao podmazano...
Ma, O.K., i nije baš, al' na kraju sam ipak napravila, pa što se sad ne bih malo i hvalila.
Jedna karniša je postavljena, druga će sutra.
Bolnih ramena i drhtavih koljena analizirala sam poslije tu svoju stalnu potrebu za nekakvim teškim fizičkim poslovima, pa zaključila da (mi) tu nema pomoći... jer je nekako u čovjekovoj prirodi da najviše želi i da se uporno dokazuje baš u onome u čemu je gadno zakinut...
Post je objavljen 10.03.2023. u 22:47 sati.