Dok sam trčao ja …
Noć je hladna polegla na moja ramena, dok sam lagano ujednačenim ritmom trčao uz oštru uzbrdicu: jedanaest sati u noći se približavalo i prometa nije bilo i opušteno sam trčao, laganog daha, još laganijih mišića, u susret uživanju. Nije me bilo briga za hladnoću, znao sam da ću se ugrijati, ponešto trčeći, a ponešto i u njenom zagrljaju.
Trajalo je to već oko tri mjeseca, ludio sam za njenim tijelom koje mi pružalo uživanje i ni na što drugo nisam mislio osim na idući naš susret. Pa tako ni sad, dok sam trčao uzbrdo po sivom asfaltu, a hlada noć me tjerala na veću brzinu, ne bi li se ugrijao. Tri smo već mjeseca potajno vodili ljubav (ah, kako je to pretenciozno rečeno), jer mi nismo vodili ljubav, jednostavno smo se ševili, divljački ševili, sve do prije samo tri noći, kad je ona, za promjenu, bila u mom krevetu i kad se na vrhuncu slasti propela i izvila ispod mene i dahnula mi u lice širom otvorenih zelenih požudni očiju
- Volim te! – vrisnula mi je u lice, vrisnula u noć, vrisnula u Život, vrisnula u Univerzum, a možda ponajviše sebi.
Gledao sam je u tom bezvremenskom trenutku: oči su joj divlje sjajile zelenkastim požudnim sjajem, osjećajući njenu vlažnu intimu koja se prelijevala u vrhuncu slasti i koja me na isto ponukala. Sjećam se, vrlo se dobro sjećam, da sam se onda odmakao od vrhova njenih nabreklih bradavica, srušio pored nje, i pomislio buljeći u strop, dok je pitanje lebdjelo iznad naših oznojenih i vrućih i zadovoljnih tijela:
„Je li to to?“
Odgovor nisam znao, onda, ali danas mislim da ga znam: onda, u onom ludom nasladom ispunjenom trenutku, odgovor je bio „da“, ali kasnije, kako to već biva, Život je pleo svoje tkanje ne mareći na naše sanje i nas smo dvoje, koji nikad nismo postali „mi“, prihvatili to stanje, prešutno, ne gradeći problem oko toga, znajući da se patnja rastanka približava i znajući da joj hrlimo u susret i znajući sve to i usprkos tome nadajući će, jer možda, možda … možda izlaz ipak postoji???
I evo me, ispred njene kuće, oprezno se ogledavam. U svim susjednim kućama gotovo su sva svijetla pogašena i osjećajući hladnu sigurnost, dok mi prepone drhte, pretrčavam posljednjih pedeset najopasnijih travnatih metara, jer izloženi su svjetlosti i radoznalim susjedima, pa se sklanjam u sjenu ulaznih vrata i otvaram ih tiho, bešumno, a muškost mi se već budi i osjećam želju i bijes: zašto se moram skrivati zbog zova Prirode. Ulazim u malen hodnik, mrakom je obavijen, ali iza ugla svjetlost dopire i žurim prema svjetlosti i vidim nju, vidim Vesnu, stoji ispred hladnjaka čija su vrata širom otvorena i na toj svjetlosti vidim nju, obavijena je velikim i čupavim bijelim ručnikom oko golog tijela (to znam, ne vidim, ali baš kao i da vidim) i osjećam toplinu njenog tijela, a da je ni dodirnuo nisam.
- Konačno! – dahne Vesna.
- Ne kasnim – rečem i zabijam ruke ispod bijelog i čupavog ručnika grabeći je za guzove.
- Želja mi je jača! – dašće ona, dašće Vesna, grize mi uho i grleći me gura ili vodi prema spavaćoj sobi, ali ja to odbijam i primoravam je poleći na trosjed u dnevnoj sobi i …
Ležimo nastojeći povratit dah. Osjećam je pored sebe, dok gledam u crno nebo, staklena su vrata u dnevnoj sobi velika i to omogućavaju, gledam u zimsko noćno nebo i prisjećam se da sam nekad davno pročitao kako smo i mi, ljudska bića, sazdana od zvjezdane prašine i čini i se, da mi zvijezde podrugljivo namiguju: Tko si ti? Što si ti? Kuda ideš? Zašto ideš?
- Idemo u spavaću – prekida Vesna uskovitlane misli: je li nešto osjetila? Ako jest, što je osjetila?
Tri se sata naslađujemo i nije nam dovoljno. Noć odmiče, zora će ubrzo i nevoljko, nakon jutarnjeg posljednjeg maženja, za ovaj susret, jer biti će ih još, mora ih biti, mora ih biti … jer ne bude li ih, kako ću ja, kako će ona, kako ćemo „mi“, koji nikad nismo postali mi …
- Sad moram otići – kažem bacajući pogled na sat i odmičući plahte i deke koje odišu našom strašću i ne mogu shvatiti …
Hodamo prema izlazu i ona me grli, ljubi i gola je, a ja sam obučen, spreman za jutarnju hladnoću i otvaramo vrata i crna noć, iako je jutro, zimskim ugrizom zine prema nama i ja vidim zvijezdu, za koju znam da nije zvijezda, kako juri prema nama iz crnih dalekih mističnih dubina i zvjezdani je dugački rep prati i ne znam što to predstavlja, ali nagonski shvaćam da smo privilegirani što vidimo tu nebesku igru. Nebo je crno, tamno, hladno, a kroz njega se sijač Života kreće … osjećam to, osjećam da je to uzalud pokušavati Vesni reći, jer objasniti osjećaj ni samom sebi ne mogu, osim jednom riječju koju ne volim: „strahopoštovanje“. Preostaje samo divljenje, a nemaš li taj osjećaj …
- Gledaj! – kažem grleći Vesnu oko golih ramena i voleći je i opraštajući se sa njome. – Čak ni ovo nije vječnost: ništa nije vječnost!
. Volim te! – kaže ona i gleda u mene, umjesto u komet i ja znam, lagano odlazeći, kako ništa shvatila nije i nikad ni neće, jer sad, dok ja trčim u vrlo hladnom jutru prema svom toplom krevetu, Vesna se vraća u njihov zajednički krevet, čekajući njega koji radi treću smjenu, sanjajući … koga???
- Koga briga! – kažem prkosno i dah se maglovito obavija ispred mene i trčim, trčim, trčim brzo, je li bježim ili … ni dan danas ne znam. A nije ni važno, zar ne? Važno je SAMO da sam trčao …
Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 07.03.2023. u 18:53 sati.