U mojoj obitelji se nije baš nešto psovalo. Kad smo bili djeca roditelji su se posebno oko toga truditi, tako da smo mirno odrastali bez psovki, a tek puno godina poslije pojavila bi se poneka kao izraz jačeg negodovanja, odraz nemoći u situacijama gdje bi se znalo da je svaka rasprava unaprijed izgubljena bitka.
Nedavno mi sestra kaže kako se preporodila otkako je prihvatila prosto složenu rečenicu Glup/glupa k'o k***c. E da nakon nje više nikome ništa ne mora pojašnjavati... ni drugima, a ni sebi.
U prvi tren sam se štrecnula, to joj i rekla... a onda sam se ipak morala u sebi s njom složiti. Jer možda i možeš lagati druge, ali sebe ne možeš - što jest, jest... to je jedna baš moćna prosto složena rečenica.
Poslije nje stvarno ne treba više ništa pojašnjavati.
Post je objavljen 06.03.2023. u 10:58 sati.