Vrlo smo kompleksna bića, melju nas razne stvari i mimo naše volje i htijenja (život? egzistencija?), a taremo se ponekad oko stvari koje su beznačajne, ali nam se u nekim trenucima čine kao da su centar svemira i da ih je potrebno razriješiti baš odmah. Nekada i jesu, i baš moramo reagirati bez odgađanja, odmah, istog trena, jer odgađajući ih - stvari se gomilaju i prijete da nas uguše.
Ali ona druga strana (nas) ne surađuje, zabušava, opstruira. Pa se hrvamo sami sa sobom, sa drugima, goli i u blatu, klizeći - kako sebi, tako i drugima - iz ruku; vrlo često igramo besmislene igre.
Neki dan sam čula vic koji mi je jako trebao prije puno godina, i baš vezano za situaciju i povijest odnosa sa osobom koja mi ga je ispričala. Lijepo je bilo dobiti takvu malu "odu" uzajamnoj gluposti, "trnu u oku", prihvatiti je obostrano u potpunosti, uz smijeh.
Dobar vic je uvijek dobro čuti, jer ponekad treba rasturiti i logiku i ratio i emociju, i samo se svemu dobro nasmijati. I vidjeti olakšanje u očima. I u očima u očima.
Post je objavljen 03.03.2023. u 10:15 sati.