Škakljanje uma
Ljutila se na mene i pogrdnim me imenima nazivala. Očekivao sam da će otići, napustiti me i grozio sam se tog trenutka i polako tonuo u tugu koju sam pokušao utopiti u alkoholu. Nisam mogao zamisliti život bez nje … ali ni bez pisanja. A pisati nisam mogao, ako nisam, kako sam ja to nazivao, „poškakljao um“.
Škakljanje uma sastojalo se, naravno, u ispijanju nekoliko čaša žestice, zalivene pivom. Uživao sam u tome, priznajem, u „škakljanju uma“, jer tada, dok bi stajao za šankom sa čašom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, ideje su plivale u beskonačnim spisateljskim svemirima i osjećaj je bio naprosto nenadmašan, možda, samo možda, moguće uspoređen sa klimaksom vođenja ljubavi sa voljenom ženom.
A nju sam volio, Luciju, svoju Luciju, moju svjetlost života, jer sve je drugo osim nje u mom životu, oko mene bila tama … ako zaboravimo alkohol. Jer kad bi popio „malo više“ radi škakljanja uma, kako sam ja to zvao, ili se „sramotno napio“, kako je Lucija to nazivala, sve bi se promijenilo, čitav bi se svemir uskomešao i ja bi bezbrižno lebdio u njemu, mom, samo mom svemiru, neuznemiravan, voljen, pažen, i što je najvažnije, zaštićen. Svemir me čuvao, osjećao sam to duboko u sebi, ali znao sam, pokušam li to Luciji objasniti, ili bilo kome drugom, ismijati će me i nazvati ludim pijancem, što sam za njih i bio … ne za Luciju, moju Luciju! Ona me voljela i kudila, što me više voljela, to me više kudila i ja sam to znao, osjećao sam njenu ljubav u dubini svoje gladne duše i moja je ljubav prema njoj rasla iz dana u dan. Želio sam joj se iskupiti, mada, da budem sasvim iskren, nisam osjećao krivicu: pio sam za svoj novac, nikad u pijanstvu izgrede nisam činio, pa tko je onda Lucija, a bogami i čitav svijet, da me osuđuje zbog moje druge ljubavi? Jer prva je moja ljubav, pogađate, bila Lucija.
- Ja mislim – rekla je Lucija one kasne zimske večeri, dok smo stajali uz šank, jer ja nisam volio sjediti i piti – da si ti jednostavno sebi to umislio.
- Što to? – upitao sam preko ruba čaše, a miris ruma koji se širio iz duboke čaše draškao mi nozdrve, draškao mi um, pružajući mi mirno i tiho zadovoljstvo.
- Da ti je prokleti alkohol potreban u životu.
- Pa, kad cugnem, pišem k'o zmaj – prpošno sam rekao.
- A kad ne cugneš?
- Onda ne pišem.
- Jesi li kad probao?
Pogledao sam je, zatečen pitanjem i pokušao se sjetiti, kad li sam posljednji put pisao i napisao nešto dobrog bez „škakljanja uma“? Nisam se mogao sjetiti. Odmahnuo sam glavom i otpio još malo nektara iz duboke čaše.
- Ne možeš se ni sjetiti – rekla je Lucija žalosno, a tamnoplave joj oči prekrila koprena tuge. – A tako bi te voljela gledati dok pišeš, miran i trijezan i zadovoljan i sretan.
Zadrhtao sam. Nešto u Lucijinom glasu, još više u pogledu, pogodilo me ravno u dno želudca i osjetio sam kako mi se želudac grči i protestira i odbija dalje primiti i kapljicu ruma. Ruka mi je, u kojoj sam držao čašu, zadrhtala i dok sam je prinosio usnama, odjednom sam se, bez razloga, kako sam mislio, ali razlog je i te kako postojao, odjednom sam se predomislio i odložio čašu na šank.
- Pođimo kući – rekao sa Luciji, pogledom je moleći za shvaćanje, moleći za prekid osuđivanja, jer ako me Priroda takvim učinila, jesam li ja kriv?
Nešto me probudilo. Odjednom sam se trgnuo i postao svjestan velike žeđi koju sam osjećao u ustima, gorkim i bolnim zbog mnogobrojnih popušenih cigareta. Potpuno smućen, još ne sasvim trijezan, iskrao sam se iz kreveta, Lucija je tiho u snu uzdahnula osjećajući promjenu, ali ne budeći se, pokrio sam je pažljivo, skuhao veliki lonac kave, istuširao se i sjeo za kompjuter koji se nalazio u spavaćoj sobi na mahagonijskom stolu u podnožju kreveta i kojeg nikad nisam gasio.
Kliknuo sam mišem, zaslon se podigao, prazna stranica „worda“ buljila je u mene, ja sam buljio u nju i onda, kako i zašto nikad nisam mogao dokučiti, moji su prsti počeli plesati po tipkovnici pjevajući priču o ljubavi, o razumijevanju, dok je u meni rastao ushit poput gigantske plime, val za valom zadovoljstva me zapljuskivao i udarao, ali udarci su bili dobronamjerni i radosno dočekani i onda, upravo je prva zraka sunca bljesnula kroz kroz gotovo širom otvoreni prozor osjetio, sam da je priča napisana i da bi svaka daljnja riječ suvišna bila i sretan, osjećajući se umorno i poletno, ako me razumijete, nasmijem se prema izlazećem suncu i skrenem pogled na krevet.
Lucija me gledala širom otvorenih tamnoplavih očiju, sjedeći u krevetu, pokrivena dekom do pojasa, dok su joj gole grudi mamile moj pogled.
- Sad znaš da možeš – rekla je.
I više ništa nije trebalo biti rečeno.
Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 02.03.2023. u 11:24 sati.