Što li me to drži da se ne osjećam u duši onako dobro kao drugi?
Tko me tako drži za srce kao da ga želi iščupati i dati mi ga na dar?
Mislim na neke dane, podijeljeno je lišće na cesti, podijeljeno mi je i srce u duši, podijeljeno mi je i tijelo u prašini onog momenta kad je strava obuzela moj lakat i ne pušta me.
Tišina… beskrajna, preglasna… kao ptica oblijeće moj kostur, dok se ona u meni ispružila i beskrajno je sigurna da ću je obraniti, da ću stati ispred nje, da je nitko neće dodirnuti.
slika: digital art
Hej, ti… ona druga u meni, gdje si sad, zašto šutiš dok kiša suza niz lice lije, a osmijeh se sam sebi nakaradno smije?
Stat ću uz prozor, a ti gledaj iz mene, skrivalice, lažljivice, ti prestrašeno lice!
Stat ću pred tamna vrata tvoje uspavanosti i znaš da ću te opet braniti i do kraja života vjerna ti biti.
napisano: 02.02.2023. u 18:00h iz moje 22. samostalne zbirke poezije "SABLASNO BLUDNO"
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
978-953-354-312-3
@Copyright Jadranka Varga - Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.