S prvim naznakama noći sve sam mirniji kako mi misli zaobilaze buku i galamu nepotrebnih i toliko oskudnih svakodnevnih naslova koje od života čine pijesak. Na moju sudbinu koja ipak nije sudbina, već moji vlastiti odabir, i dalje sam u svijetu tih turbulentnih naslovnica, nepoštenih do bola, no sada svjestan prolaznosti iste i mogućnosti drugih puteva, poslova. Prsti moje ruke ne šetaju sami već godinama i to me čuva, i to čuvam, posebno jer ona shvaća više nego što pokazuje. Više vremena provodim zahvaljujući književnosti što postoji, sljedeći retke za recima raznih priča još raznovrsnijih žanrova. Kažu da čitatelj živi tisuću života, i mislim da u tome ima nečega istinitog. S druge strane, čitanje ne usporava vrijeme, možda ga tek čini prihvatljivijim suputnikom, pa me ostavi u šoku zapravo koliko je godina proteklo od stvarnog pisanja knjiga koje su mi i ljubav i san. Kada izračunam tjedne obveze, obiteljske koje mi život čuvaju svojom brigom i zajedničkim planovima ili poslovne koje su sada ponešto smirenije, ostanu mi premale brojke da bi me utješile, a čini se kako i zime sve brže prolaze.
Sad mi se rezak zrak okuražen burom sudara s licem, ali i toliko godi duši da trenutak kasnije poželim pobjeći s balkona, iz grada, i zavući se u kakvu fotelju i čitati, pisati, nje se prisjećati. Puno je zalazaka prošlo od kad sam posljednji put bio u našoj ulici, kako nje nema, ni krhkih boja s pročelja pothodnika, ni opojna plesa žutog otpalog lišća toliko nalik njenoj kosi, više nema i djeluje sve kao da je čarolija usnula, čekajući na noć koja će je ponovno rasplamsati, a koja nesumnjivo dolazi. Jesu li njeni koraci i dalje veseli i šire li se zjenice njenih plavih očiju od sreće, dok prolazi pokraj velike rijeke opisane u tolikim knjigama, ne mogu znati. Mogu tek osjetiti i vjerovati u nju i snagu ljubavi koja jedina ostaje uspravna u bitci s vremenom koje halapljivo guta sve pred sobom. Noć je sve bliža, iako je zalazak tek za nekoliko sati, oblaci me sjećaju na stare oblake i morat ću i ja u taj dim večeras otići i poljubiti najljepše usne na svijetu.
Najdraže mjesto
Tapka kiša iznad naših snova
spušta se polako,
a ti nisi ni trepnula,
kad ti je obrvu kap kiše poljubila,
bilo je to moje najdraže mjesto,
Vidim vlak, vidim svjetlo,
noćas se ne vraćam kući.
Dok sanjam te
ZD23
Post je objavljen 23.02.2023. u 10:06 sati.