Svima znano slikanje uz vino,
gdje akademski slikari vode hrpe žena sloj po sloj,
nekog jednostavnog prikaza nečeg,
a vino ih treba osloboditi grča neuspjeha,
i zamutiti pogled na vlastito djelo.
Idem s frendicom koja prvi put prima kist u ruke.
Nismo se dugo vidjele,
razgovor teče,
pretresamo sve,
zafrkavamo se,
njoj je zabavno,
meni je zabavno.
Ali nije i akademskoj slikarici,
kad joj "polaznici" vide amatersku sliku
"bolju" od akademske.
Jer tko prvi put prima kist u ruke ne shvaća,
ne razumije koliki je trud, studiranje i rad uložen
u pojednostavljivanje nekog prikaza da bi ga oni mogli naslikati,
i još uvijek uspješno unakaziti.
I tako ulazim u neugodnu dvostruku ulogu,
one koja je otkrila da je moguće bez studija biti bolja,
i jedine koja razumije da baš to nije moguće.