Naslov moje 11. zbirke poezije je „TAJNA BIJELIH SNOVA“ http://www.digitalne-knjige.com/varga11.php
to je nešto što me zaokuplja od 17.2.1992. pa nadalje i poezija u toj knjizi je „obojena“ mistikom i snovima i ta poezija priča umjesto mene.
Od 17.2.1992. kad sanjam bijelu boju, čujem da je umro netko koga osobno poznam ili netko od nekog koga osobno poznam. Te tzv. "bijele snove” sanjam od 17.2.1992. kad sam bila taj dan pod strašnim stresom i tu noć sam sanjala sam jedan takav “bijeli san”, da bi 2 dana nakon toga, 19.2.1992., moj tata izgorio u požaru u kući, umro je teškom brzom i nasilnom smrću. Stigle su sve nadležne službe policija, hitna i vatrogasci. U toj kući se više nije moglo stanovati, uredila sam je nekako i prodala 1.8.1992. i preselila sa mamom u Gajnice.
slika: digital art
Kad sanjam neki san kroz koji se proteže bijela boja (znači bilo što da je bijele boje: bijela marama, bijelo cvijeće, bijeli snijeg itd) i probudim se pa se sjetim te sanjane bijele boje, nisam uznemirena... samo čekam i ništa se u meni ne događa - samo čekam. Kad mi dođe vijest o nečijoj smrti, tad prorade emocije žalosti. Ne mogu na to utjecati, to me ne smeta, za divno čudo, jedino mi je tužan taj trenutak saznanja o identitetu osobe koja je opet otišla svojim putem.
slika: digital art
Moja duša uopće ne želi sanjati te “bijele snove”, ali na to ne mogu utjecati, naravno, jer na snove ne možemo utjecati svjesno, nesvjesno možemo, ali ja to još ne znam i od tad je tako. Mamin i tatin odlazak su pratili “bijeli snovi” i tako to traje do danas, svačiji odlazak u Nebo (nekog koga osobno poznam ili netko od nekog koga osobno poznam) predviđaju moji “bijeli snovi”.
“Bijeli snovi” su intenzivno trajali od 17.2.1992. do 15.7.2014., da bi lagano prestajali od tog 15.7.2014. i nisam sanjala nešto bijelo niti sam čula, da je neka duša otišla putem Neba.
Nisam htjela te snove, sami su mi nametnuti tog dana, 17.2.1992., a sada evo opet sam ih počela sanjati i opet se duše javljaju kroz bijelu boju najavljujući svoj odlazak u Nebo.
Danas je 31 godina (17.2.1992.) otkad sam sanjala taj moj prvi "bijeli san".
„Nepoznatoj prijateljici,
Periodično sam pratila tvoj rad. Ne zato što mi se ne dopadaju stihovi, nego što sam u njima osjetila dio sebe.
Stihovi nisu moj fah, često ih ne razumjem, ali tvoji su mi nekako bliski. Dočaravaš situacije u kojima je svatko nekad bio, vrijeme koje je prošlo i izaziva sjetu, a možda i obećanje da će se nešto ponovo nekome dogoditi.
Mnogi štancaju stihove kao da su to samo zvučne nabacane riječi koje pašu jedna uz drugu, osjećanja koja su nekome sveta bacaju pred noge svima gazeći ono najintimnije.
Po meni to nije pjesma, nego izljev trenutnog hira. Kod tebe toga nema. Uvijek osjetim da je bilo još nečega, nešto tajnovito skriveno što izaziva maštu.“
Mirjana Hnilička, blogerica i Facebook-prijateljica
/ovaj tekst se nalazi u mojoj 11. zbirci "TAJNA BIJELIH SNOVA"/
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: 978-953-354-290-4
@Copyright Jadranka Varga - Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.