Svaka vlat trave okrunjena ledom krcka pod mojim stopalima.
Ukrućene blatne kaljuže hrskaju pod mojom težinom.
Mjesec me gleda.
Granje se povija nada mnom pod naletima vjetra
i bolno stenje.
Suze mi oči od hladnoće
pa modričasta lelujavost mraka i mjesečine
stvara oko mene aveti,
ležeće bijele utvare,
crne čudovišne oblike u grmlju.
Penjem se na čeku.
Odpojena daska klepeće.
Vjetar puše kroz mene.
Dan se budi.
Ptice ga najavljuju.
Ništa ne izlazi.
Divlji svijet nije toliko lud.
Vadim termosicu,
vrući crni čaj grije dušu,
ali ne i tijelo.
Prizor preda mnom je predivan,
ali meni se piški,
jako.
Odlazim sto metara dalje preko polja u šumu.
Smrznutim prstima petljam po sto slojeva robe,
pokušavam otkopčati remen i gumb,
tko nije doživio,
ne zna koja je snaga volje potrebna u tom trenutku.
Minus dva.
Smrznuti svijet,
bijela čarolija.
Čudim se kako mi je vrijeme proletjelo,
uvijek zamišljam kako ću imati dugačke minute,
beskonačnost samoće,
za razmišljati,
meditirati,
spoznati nešto novo.
Ali noć pred zoru prepuna je,
prepuna svega što jest i što nije.