težinu noći upoznao sam kao nasilnost budnosti,
a dužinu kao dosadno odmotavanje turbana spokoja.
otjecanje strpljivosti, dok očajno čekam okrepljenje
u ništavilu sna, poput krhkog sata je od pijeska što
neumoljivo curi u koji god ga položaj stavio.
vezem smušenu čipku misli, prolazim kroz zidove,
dospjevam u živi pijesak beznađa, gustinu tame
ublažavam svjetlom iz hladnjaka, pomičem zavjese.
ne vidim lice noći, samo njegove zvjezdane pore.
zora ne donosi olakšanje, tek zebnju od ponavljanja.
Post je objavljen 02.02.2023. u 18:38 sati.