Upozoravamo mladost da je previše na internetu. Pričamo im o opasnostima koje tamo vrebaju, o ovisnosti koja se, kao i sve druge ovisnosti, liječi apstinencijom. U ovom slučaju od ekrana. Govorimo im da idu vani na igrališta, malo odraslijima, da idu u prirodu. Problem nastaje kad nas poslušaju. Kad teška srca, odlažu mobitele i spremaju se vani. Svjesni u kojem vremenu živimo, vraćamo im mobitele. Htjeli, ne htjeli, dostupnost u današnje vrijeme, itekako je potrebna. Istina je, da im radi njihove sigurnosti i osobnog mira, uskraćujemo slobodu, ali nam vrijeme u kojem živimo, ne ostavlja puno izbora.
Što je s nama, koji smo sve mogućnosti koje moderna tehnologija nudi, jednu po jednu usvajali, koja je postala nedjeljiv dio naše svakodnevnice? Jesmo li i mi, htjeli priznati, ili ne, postali ovisni?
***
U vrijeme kada cijene divljaju, svako poskupljenje, udarac je na već osiromašen kućni budžet. Na obavijest tele operatera da će i ovako previsok iznos računa za usluge koje pruža, biti uvećan za stopu inflacije, mom financ ministru, mrak je pao na oči. Zove ih , priča o manjkavostima njihovih usluga, da bi na kraju razgovora, bio zadovoljan. Kaže mi da ugovor može prekinuti bez plaćanja naknade raskida ugovora prije isteka istoga. Brine ga, kaže, jedino Internet, koji je, po njegovom mišljenju, samo meni potreban. Mene je opet brinula televizija koju on voli gledati. Na kraju, dogovorimo se da TV, fiksni telefon(konačno) i Internet odjavimo, a mobilne tarife ostavimo i za nagradu, drugi dan, na ugovorenih pet giga prometa, gratis, dobijemo još jednu.
Što radimo kad smo izmreženi?
Ono što i svaki dan. Pazimo mališane. Dok smo s njima, ne treba nam televizija, mobitel ni Internet. Sve što trebamo su papir, bojice, kockice i mašta.
Kad nismo s mališanima, slušamo muziku. Nakon dugo vremena, uključujemo gramofon, vadimo omiljene ploče. Vraćamo se u prošlost, u sjećanja. Ostatak vremena, čitamo, on na mobitelu, ja knjige.
Prva tri dana sve je bilo dobro. Četvrti dan, dođe s kartama. Kaže da mu je dosta čitanja. U redu. Kartamo se do dugo u noć. Meni nije važna pobjeda, a on ne zna gubiti. Kao u dobra, stara vremena. Drugi dan, samouvjereno, opet donese karte, ne znajući da sam odlučila malo ozbiljnije pratiti karte. On gubi, karte lete po sobi. Ja se smijem, on se ljuti. Prije spavanja kaže da sutra igramo šah. Iako znam da nemam velike šanse, pristajem. Dok on razmišlja o svakom svom potezu i , eventualno mom koji će uslijediti, bez žurbe, mogu skuhati kavu. To me užasno živcira. Ne igramo za velemajstora, već kratimo vrijeme.
Sedmi dan, moj noćobdija i ranoranilac, potrošio gige na mobitelu i ne zna što bi sa sobom. Dolaze nam veliki unuci. I oni bi se, kao nekad, kartali. Lijepo provedeno popodne. Sretni i oni i mi. Bez svega onoga što mislimo da je danas nezamjenjivo. Nezamjenjiva je jedino ljubav, nemjerljiva pripadnost i sjećanja na odrastanja.
Nakon deset dana, umreženi smo. Je li nam nešto nedostajalo? Jesu. Nedostajale su navike koje smo, uz sve ono što nam se nudi, stekli.
Lijepo je znati, da nismo zaboravili kako ne treba puno za vratiti se korak unatrag. Biti zadovoljan. I sretan.
***
Na kraju, čitam što sam napisala. Zašto sam na početku, način života mladih nazvala ovisnost, a na naš…navika? Mogla sam to izbrisati, ali nisam. Dobro je znati kad pogriješim.
Kako bi danas izgledao svijet bez interneta i svega onoga što moderna tehnologija nudi, a način života zahtijeva? Kako bi izgledao život u vrijeme karantene i izolacije? Umreženost je danas potreba. Način življenja.
Ako ono što nam se nudi stvara naviku, a navika ovisnost, svi smo ovisnici.
Post je objavljen 01.02.2023. u 20:09 sati.