Ne bojim se ja
ove doline straha
u kojoj me vjetar posipa
svakodnevno zemljanim prahom
korak po korak,
dan za danom.
Smrt je oduvijek mojom pjesmom,
kao posljednji, počasni udah života.
Života!
Života u naručju posmrtnom
sa svom svojom ljepotom i slavom.
Ne bojim se
ni sablasti što izviru tišinom
koji bi da me bez tebe plaše,
i vrebaju mi noći,dane
da mi se kaže:
Tamničari smo duše tvoje!
Izgrebat ćemo ti stopala
na svakom koraku,
grijehom te prokazivati mislima tvojim,
s tobom bit ćemo
dok zadnji dah te ne snađe.
Ne bojim se!
Ali da prođem kroz strnište ovo
i da ugledam
posljednji dan života svoga
u kom ću sa sablastima svojim
da se borim
a da ti oči ne vidim,
da ti ruke ne dotaknem,
i da umrem bez ljubavi
Toga se,dušo,bojim.
Post je objavljen 30.01.2023. u 18:45 sati.