Marketing
Nemate vi pojma....
Gledam jučer prijenos sjednice Sabora.
Saborske klupe poluprazne. Nazočan je novoizabrani ministar graditeljstva, koji odgovara na pitanja vezana za obnovu potresom pogođenih područja. Između ostalog, iznosi podatak da je do sada u kojekakvu infrastrukturu uloženog šesto i nešto miliona novaca ( uistinu, na terenu slabo vidljivih) i da je eto predana na korištenje sedma kuća na Baniji ( ili Banovini, to je jako bitna razlika u ovakvoj situaciji). Doista, kuća neće skoro biti useljiva jer navodno nema priključke struje i vode, ali brojka obnovljenih kuća se konačno popela sa šest na sedam. Isto tako govori o mogućnosti korištenja montažnih drvenih kuća kako bi se ljude maknulo iz kontejnera, i spominje L'Aquillu, grad u Italiji koji je prije nekih desetak godina pogodio potres iste magnitude kao petrinjski. Kaže novi ministar da se ljudi u L'Aquilli ne daju više van iz tih kuća. Kaže i da će biti onih koji će obnovom dobiti puno bolje kuće od onih bez kojih su ostali.
Zastupnik Dretar spomenuo je potres u Skoplju 1963. i činjenicu da je tada za godinu dana izgrađeno 14000 stambenih objekata. Zastupnica Mrak Taritaš izdvojila je fascinantan dio elaborata nužnog za uklanjanje dimnjaka, gdje izrijekom stoji - dimnjak uklanjati tako da se pažljivo skida cigla po cigla.
Dalje nisam mogla slušati. Ugasila sam televizor i zapitala se, po tko zna koji put, u kojem paralelnom svemiru žive odgovorni za stanje u kojem Banija i Petrinja umiru već treću godinu iza potresa, a trideset i drugu godinu iza početka Domovinskog rata 1991.
Danas čitam da je u Americi uhićen ne čovjek, nego nakupina bjelančevina koja je gospodinu Stjepanu Komesu, Petrinjcu i jednom od uglednijih poslovođa nekadašnjeg Gavrilovića, u rujnu 1991. odrezala ruku jer se na središnjem gradskom trgu rukovao sa tadašnjim predsjednikom Tuđmanom. Gospodin Komes samo je jedna od gotovo šest stotina duša koje su postale nebeska vojska Petrinjaca u onim strašnim rujanskim danima.
I kao da nije bilo dovoljno ratno razaranje, tolike civilne žrtve i sustavno zanemarivanje Petrinje kroz sve godine od 1991. naovamo, dogodio se 29. prosinac 2020. Dan kada je u Petrinji vrijeme stalo.
Pa gospodo ministri i svi ostali odgovorni što zborite o revitalizaciji, o obnovi sedam kuća, o utrošenim milionima, o obnovi koja će sada zasigurno krenuti, o montažnim drvenim kućama.... možete li uopće pojmiti tko smo mi, ljudi kojima se obraćate i što smo sve preživjeli? Možete li shvatiti da želimo živjeti u svome gradu, unatoč činjenici da je razrušen i da se naša djeca već treću godinu ne smiju samostalno kretati centrom grada, da ne poginu?
Znam da ne možete shvatiti. Nemate vi pojma što znači voljeti Grad.
Post je objavljen 27.01.2023. u 16:04 sati.