Marketing
Dvanaesto
Frizerka mi je napravila lokne
Loknu na lokni
Kroz takvu nakovrčanu glavu
Zvukovi koji prolaze
Liče samo na zvonjavu crkve
A ja sam se provlačila
kroz one najtananije
niše ljudske empatije i dobrote,
gledala na stvari iz perspektive ne ptice,
nego Boga valjda,
imajući tako neko nesvakidašnje
razumijevanje za stvari oko sebe
Tako se i on provukao
Kroz moju najtananiju nišu
Ravno u centar moje ranjivosti
Radilo se o ne pokleknuti
Pa je sve bilo lakše proći
S gitarom
Ciganinom koji pjeva za tvoje zdravlje
Na Cvjetnom trgu
Medicinskim sestrama koje uzdišu
Kako samo dobrog muža imam
Sve dalje
Bilo je postupno saznavanje
Kako ne ide
Kako sam, htjela to ili ne
Samo up town girl za njega
Kad samim svojim postojanjem
Budeš nekome živi dokaz
Za koliko je promašio
Život
Update:
Sjećanje na sreću ( 2017.)
Kroz prozor, sunce je radilo finu arabesku po ledom okovanim granama, a vjetar otpuhivao snijeg u bijeloj prašini..Napravila sam jaku kavu i uživala u njenom okusu, ko nakon duge i teške bolesti, vratili su se okusi i boje.
Ona uvijek kad se ne osjeća dobro, priča o svojoj tuškanačkoj šumi, a ja šutim i gledam kako je sjećanje na šumu mijenja, kako joj se vraća živost pokreta, kako ponovno ima devet, jede šumske jagode, divlje zelene jabuke svog djetinjstva.
- Bila si ko srna, kažem joj, a oči joj odmah poprimaju zlaćanu boju šumskih proplanaka, tajnih staza, dvjesto godina starih stabala.
Sjećanje na sreću liječi, znam to otprije. Al to se znanje na njoj u trenutku oživotvoruje.
Tako i ja pamtim hrapavost njegovih jagodica na mojoj nadkoljenici, toplinu dlanova na prozebloj kori moga lica, pogled koji me umiruje i budi, kao i svu velikodušnost osjećaja koje mi je davao dok je bio moja šuma.
Pamtim i kako smo vječno obilazili dvorce i sve fortifikacijske građevine za koje smo znali, kao da smo planirali koji otkupiti samo za sebe, u moru života koji neplanirano ubija, sačuvati sigurnu utvrdu za sebe.
I dok duše sretno putuju, sjećajući se samo topline kojom su ljubljene bile, moje srce pita se, hoće li se moći za ovoga života ikada više tako prepustiti, pasti u zagrljaj, povjerovati, dati ruku.
Ili će nastaviti živjeti u ledu okovanim drhturavim granama, kojima se dotiču potpuni stranci, koji bi nešto o drugome voljeli znati, a ne usude se.
Ili je možda, samo preselilo u najsigurniju, davno i pomno odabranu utvrdu samodostatne samoće.
Sjećam se jedne ljubavi, sjećam se jedne sreće.
Ne forsiram zaborav, ne odričem se nijednog dana tuge.
Al vidim ponekad, ljudi se vole, ljudi pripadaju.
Pa se pitam, hoću li ikad više to znati.
Post je objavljen 27.01.2023. u 06:53 sati.