Marketing
PEPELJARA (iz ciklusa - minimisterijI)
Bilo je 19.27h. Brzo sam se spremio i izjurio vratiti knjige u knjižnicu. Kasnio sam s povratom jedno 15naestak dana.
Koračao sam sluzavom, hladnom zagrebačkom ulicom u smjeru zapada. Na ulici ni kučeta ni mačeta. Pod miškom sam stiskao tri naslova: Praćkanje u kadi punoj kozjeg mlijeka/ Meister Huc/; Sveti Kurvingrad /Meister Huc/; Mašala pičko /Meister Huc/.
Približio sam se Anićevoj zgradi u narodu znanoj kao Crveni Mastodont u kojoj je bila smještena knjižnica Milana Dubravca Ćate.
Hodajući uz sam rub Anićeve zgrade razmišljao sam o sisama fine ukrajinske kurvice s YouPorna. Lara Kroffn bila je jedna od rijetkih koja je s radošću primala u sve tri rupe, barem se tako činilo.
U trenutku dok sam prolazio pokraj Dione smještenoj u toj socijalističkoj višekatnici evocirajući lickanje dražesnih Larinih trešnjica, moj film prekinuo je unutrašnji glas: odmakni se od ruba, nešto bi ti moglo pasti na glavu. Glas je bio ugodan i smiren pa sam poslušao. Zakoračio sam korak-dva u stranu i već idući trenutak - TRES! - pokraj mene se rasula teška keramička čikobernica prepuna opušaka.
Zastao sam. Podigao pogled. Nigdje nikoga. Opsovao sam žestoko i glasno. Psovka je bila upućena piscu Gladibrku (kojeg su u književnim krugovima zvali Arbitar Elegancije, naravno po Petroniju) i njegovoj nevjenčanoj supruzi, spisateljici Marulić (u književnim krugovima znanoj kao Frigidna Utičnica). Zapravo, bila je to psovka upućena njihovom svjetonazoru, njihovoj aljkavosti, nemaru. Nemaru za ljudski život. Jer, ruku na srce, ukoliko je dvojac mogao da se tako dobro unosi u svoje likove, da stvara raskošne imaginarne svjetova, onda je svakako mogao da anticipira kako će čikobernica što počiva na rubu balkona prije ili kasnije završiti na tlu i sasvim moguće na nečijoj glavi. Pa bi je odložili u drugi kutak, na neko drugo, sigurnije mjesto. Pravo je čudo da nisam smrtno stradao!
No članovi bračnog para Kretenko nisu bili jedini sumnjivci. U profil nehajnih govnara uklapa se i akademski slikar Zdenko, priglupo bijelo smeće koje povremeno tuče svoju majku. „Znaš teretane su skupa mjesta, čovjek mora da osmisli alternativne načine gimnastike“, rekao mi je jednom prilikom cereći se zlobno.
U Anićevoj zgradi također se nalazi i studio Vektor, da onaj infamous studio Vektor, što je za regionalnog kralja voća Stipu Mušmulu projektirao (i izgradio) neboder u obliku zlatnog ananasa u samom centru grada, jedno od najružnijih arhitektonskih zdanja od Domovinskog rata na ovamo.
Dakle, ti naši akademski sugrađani svakodnevno, pod teretom posla (i življenja samog), svoju nervozu, svoje prenadražene živce anesteziraju dimeći i otresajući cigaretni pepeo na balkonima Anićeve zgrade.
No, možda sam nepravedan. Možda mi moja mržnja, moj prezir prema buržoaziji i buržoaskoj kulturi muti rasuđivanje. Naime, predobro ih poznam. Predugo sam bio s njima. Kao Mojsije s Egipćanima.
Objektivno to je mogao biti bilo tko: i kamiondžija Boki, i trgovkinja Mara, i stolar Slavko, i knjigovođa Slavka...
Čučnuo sam, sakupio najkrupnije ostatke pepeljare i pokušao ih sastaviti. Pepeljara je bila obična, bijela, bez posebnih obilježja, bez natpisa ili znaka što bi upućivao na mogućeg krivca, primjerice FAK 2000, Arhirketura Vektor – svi pravci vaših snova; Usluge prijevoza, prekrcaj i skladištenje robe Merišnjak d.o.o. i slično.
Pridigao sam se i još jednom bacio pogled u visinu. Nigdje nikog, naravno. Krivac se već nalazi za svojim skupocjenim Macom, tipka stilski izbrušen, društveno angažiran tekst za Govnarski list, tekst o socijalnoj i društvenoj pravdi koji garnira s nešto ideološke crveno-crne priče prošlog stoljeća. Ko ga jebe!
No što se večeras zapravo zbilo? Može li se to podvesti pod prekogniciju? Predskazanje? Ili glas anđela čuvara? Mišak bi ustvrdio kako je ovaj događaj dobar primjer sinkroniciteta. Jung bi potvrdio. Ali racionalist bi racionalizirao. Pa hajmo:
doista, ja sam pokraj Anićeve zgrade prošao milijun puta. Dok nisam razmišljao o sisama o sisama o sisama ukrajinskih kurvica, svjesno bih odabrao da se odmaknem od ruba zgrade baš zbog saznanja o egzistenciji neodgovornih klipana u tijelima odraslih osoba na ovom mjestu. Dakle, moj refleks odmicanja mogao je biti svjesno ugrađen u moju podsvijest. Ali isto tako činjenica je da se nikada u tih mojih milijun prolazaka iz visine ništa nije survalo i rasulo po asfaltu. Nikada. Nego baš večeras i to kada sam u svojoj glavi začuo glas upozorenja.
Događaj jest u najmanju ruku neobičan i čovjek se mora zapitati što on to govori (implicira) o pravoj prirodi svijeta, zbilje.
Pogledao sam na sat. Dovraga, knjižnica radi još pet minuta!
Požurih.
Post je objavljen 24.01.2023. u 09:38 sati.