Danas sam najprije išla u berbu gljiva, a onda nastavim u plastenik. Bilo je nekih poziva, ali se uvijek javim tek kad dođem do plastenika. Imala sam što i vidjeti:
Gotovo četvrtina plastenika je otkrivena, noćas će vjerojatno i ostalo biti razderano. Unutra je toliko lupalo da Kaju i Torin nisu htjele jesti kranjske kobasice i pobjegle su u zavjetrinu auta.
Sreća moja da se nikad ne sekiram zbog nečega što se novcem može riješiti. Svakako je dobro da se to dogodilo sada kad u plasteniku još nema
20 000 sadnica. Firma koja mi je montirala plastenik 2002. Još uvijek posluje.